Saturday, May 18, 2024

ZVONIMIR ĐUKIĆ ĐULE: Uživamo u činjenici da smo polupoznati, da nismo bogati, ali da smo zdravi, sretni i veseli

Roker i frontmen benda Van Gogh Zvonimir Đukić Đule otvorio nam je dušu i ispričao kako je danas luđi nego kad je imao 20 godina, zašto su žene mudrije od muškaraca i kako će njegov sin Simon najvjerovatnije biti pilot

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević

Rođen u najboljim vremenima, osamdesetih u Jugoslaviji, a odrastao i sazreo u najtežim, devedesetih godina u Srbiji, Van Gogh danas ponosno nosi titulu posljednjeg velikog rock benda stvorenog na ovim prostorima. Ovo stoji u zaglavlju stereografije Tragovi prošlosti, koju su članovi beogradskog benda Van Gogh nedavno promovirali u Sarajevu. Bila je to prilika da sa frontmenom Van Gogha, Zvonimirom Đukićem Đuletom, napravimo putovanje u prošlost, počevši od prvog nastupa 1986. u sarajevskoj Slozi, ali i zavirimo u sadašnjost i budućnost ovog 52-godišnjeg srbijanskog rokera. Njegov pomalo arhaični vokabular zarobio nam je pažnju, pa je intervju proletio za čas. Dotakli smo se i porodice: njegova supruga Julija, te 18-godišnji sin Simon, čine oazu u koju se vraća nakon svakog koncerta ili turneje, sretan što će svaki put, prije nego se pojavi na vratima, pogoditi šta treba da kupi u prodavnici. Ali, prvo o Tragovima prošlosti.
Šta nam donose Tragovi prošlosti?
– To nije literarno djelo, već komad koji smo poželjeli da stavimo između korica i da tako otrgnemo iz zaborava neko divno vrijeme. Ta knjiga nije izdata da predstavi nas u nekom novom svjetlu, kako smo svestrani, pa čak i pišemo i objavljujemo. Daleko od toga, mi smo tu lijepili fotografije kao u slikovnici, i napravili rokenrol format knjige, možda po prvi put na Balkanu, po jednom svjetskom standardu. Ovo je priča iz prvog lica, tačnije, ispričana kroz dva lica, Srboljuba Radivojevića Srbe i moje malenkosti.
I ta priča je ispričana na vrlo neobičan način, pa ju je teško bilo žanrovski “ukalupiti”?
– U Laguni su bili u nedoumici kako da je definišu. Krenuli su od monografije, ali to nije monografija, nije ni autobiografija, i na kraju je prošla kao stereografija, jer to i jeste priča iz dva zvučnika i iz dva lica.
Je li teško nositi titulu posljednjeg velikog ex-jugoslavenskog rock benda?
– Svaki “kraj” je novi početak, a svaki “posljednji” je neki prvi. Ne bih svrstao Van Gogh, na ovom putovanju koje traje već 30 godina, u tu kategoriju “posljednji”. Prije bih rekao jedan od prvih bendova u novonastalim okolnostima, s obzirom na globalne moralno posrnule vrijednosti.
Kako ste preživjeli sve turbulencije proteklih 30 godina?
– Ronili smo duboko, na dah, ponekad bismo isplivali na mah, pa bismo se vratili u dubinu. Nismo imali boce s kiseonikom, kapacitet i zapremina naših srca i pluća uradila je da sve ove godine opstanemo i postanemo to što jesmo, stilski drugačiji od mnogih, posebni u nekom svom senzibilitetu, kako privatnom tako i muzičkom. Muzika nam je vječita zakletva.

“Velika je zamka kad se roditelji bave javnim poslom: od njih obično izniknu djeca koja misle da je cijeli svijet njihov i da taj svijet njima nešto duguje. Djeca članova Van Gogha, srećom, nisu takva”

Kad je položena zakletva muzici?
– Taj dječački san prohodao je 1986., a snivali smo ga, kao klinci, bubnjar Srboljub Radivojević i ja. Taj san je doživio svoju evoluciju i prošao kroz mnoge revolucije, a mi smo ostali na istom tom zidiću ispred naše osnovne škole, sa prvom flašom piva u ruci i, navodno, sa pljugom. Ali, danas ne pušimo, pa je pljuga bačena. Odrekli smo se mnogih zadovoljstava u korist nekog drugog hedonizma.
Pravi ste primjer svojim klincima.
– Naša djeca su ponosna na to što radimo. Oni su odrasli u koferima od gitare, sazrijevali su iza Marshallovog pojačala na bini, kad su majke bile zauzete, a bio je red na nama da ih čuvamo. Vodili smo ih na svirke, a već na trećoj pjesmi ležali bi u koferima, pokriveni jaknama i spavali. To su slike koje se ne zaboravljaju i na koje smo jako ponosni. A ponosni smo i što su pelcovani protiv buke – uživaju u glasnoj muzici.
Ne nedostaje im ništa, iako su imali neobično djetinjstvo?
– Ne može iver daleko od klade. Odgajali smo ih da budu normalni ljudi, da živimo kao sav normalan svijet i da budemo s obje noge na zemlji. To kućno vaspitanje koje mi pamtimo je došlo u spoju s uličnim odgojem, pomiješanim s rokenrolom i mirisom asfalta, benzina, mirisom žena i parfema i stotine hiljada pređenih kilometara. Ta simbioza nas je dovela ovdje gdje smo sad: sjedimo na vrhu jedne božanstvene zgrade u centru Sarajeva i uživamo u činjenici da smo polupoznati, da nismo bogati, ali da smo zdravi, sretni i veseli.
Da vidimo šta se promijenilo, kakvi ste bili kad ste imali 20 godina?
– Lud! To je genetika! Znaš kako? Odrastao sam uz tri godine starijeg brata Ljubu. On je tu svoju ludost prenio na klavijature u bendu Električni orgazam, a ja sam poslije violine uzeo gitaru. Snovi naših roditelja, oca koji se bavio fotografijom i mame medicinske sestre, da postanemo akademski ljudi, bili su dio nastojanja da ne skrenemo s puta.
I šta se desilo pa ste “skrenuli”?
– Deda Mraz je skrenuo sa staze i donio nam pogrešne poklone u pravo vrijeme – klavijature i gitaru – i onda smo morali da mu ispunimo želju da ćemo slijediti put tih darova. Deda Mraz se mora slušati! Ljube je napustio studij stomatologije, a ja, na drugoj godini prava, također odustao od uglađene akademske karijere. I okrenuli se neizvjesnim kreacijama koje, evo, do dana današnjeg, čine i njegov i moj život sretnim.
I nikad nije bilo kajanja?
– Nikad! Ovo je radno mjesto koje podrazumijeva odgovornost, postali smo imuni na kilometraže, postali smo ovisni o tablama gradova u kojima uvijek idemo ispočetka, u neki novi susret… Danas čak mislim da sviramo luđe koncerte nego na početku karijere.

“Za uspješan odnos između muškarca i žene, bitno je da muškarac nikad ne dira u ženinu prošlost, a da žena bude dovoljno mudra da ne dira u njegovu budućnost. To je divan sklad, i ako opstane, nepisani je recept za uspjeh”

I trideset godina kasnije, novi koncert upravo tamo gdje je sve i krenulo – u Sarajevu.
– Da, ovdje, na sceni Sloge, nastupili smo u sklopu Poet Rock Festivala te davne 1986. Tri decenije ili 15 godina u eurima! Šalim se, ne materijalizujem emociju, pokušavam biti duhovit (smijeh). Mi nikad nismo iznevjerili taj dječački san. Za nama je turbulentno vrijeme. Niti jedan naš album nije izašao u “normalno” vrijeme… Nisam jugonostalgičan, ali su u Tragovima prošlosti zabilježeni svi divni ljudi s kojima smo i danas u kontaktu.
Kakav je Đule danas?
– Čovjek prepun mana. Neke od njih sam uspio da pretočim u vrline, a počeli smo da učimo više o životu i da cijenimo život i sebe u njemu od momenta kad smo dobili djecu, kad smo čuli prvi plač, kad ugledamo stopala kako vire ispod pokrivača svaku noć kad dođemo s koncerata… I odjednom su to veliki ljudi. Mi smo ostavili cigarete, oni su počeli da puše. Danas dolazimo kući ranije od njih. To je super! Djeca ti ukažu na neke stvari, otvaraju nam oči.
Kakav ste otac? Kakvog sina imate?
– Upravo onakvog kakvog sam očekivao. Svaki otac žali što nema jednu kćer, ona bi mi obogatila život još i više, ali sam sasvim sretan i zadovoljan jer sam dobio puno, sada već momka, koji ima 18 godina. Sa Simonom putujem po svijetu, idem na utakmice, fudbal, košarku, gdje god je nešto što nas zanima. Razmjenjujemo energije.
Dolazi li na tatine koncerte?
– Dođe… s ekipom, naravno, nikad nije sa nama, uvijek je u publici. I drago mi je da su nam djeca divna, normalna i pristojna. Velika je zamka kad se roditelji bave javnim poslom: od njih obično izniknu djeca koja misle da je cijeli svijet njihov i da taj svijet njima nešto duguje. Gadi mi se takva bahatost i sretan sam što su djeca članova Van Gogha pristojna, sa svim manama i vrlinama.
A kako se vaša supruga Julija nosila sa slavom, koncertima, turnejama?
– Znate kako: vi žene ste mudrije od nas, razumnije. Mi idemo na prvu loptu, emotivno, a vi idete raciom. Znala je gospođa koga bira i u kakvo kolo će se uhvatiti, i na to je pristala. Sve što se dogodilo poslije je stvar njenog ličnog odabira. Prosto, razumijemo se.
Koliko ste zajedno?
– Već 35 godina, od školske klupe… To je više od nekog bračnog odnosa, to je prijateljstvo za sva vremena, tolerancija… Kakvi bi mi to ljudi bili kad bismo poklekli na prvoj grešci. Naravno, pravio sam puno grašaka, pravim ih i danas. Ne iskupljujem se od njih, živim po svom senzibilitetu i temperamentu i nikome ne branim da živi po svom, ali moraju se znati postulati poštovanja.
I, u čemu je tajna uspješnog braka?
– Nikad ne smijete iskompromitovati svog bračnog druga. Ovo često ponavljam: za uspješan odnos između muškarca i žene, bitno je da muškarac nikad ne dira u ženinu prošlost, a da žena bude dovoljno mudra da ne dira u njegovu budućnost. To je divan sklad, i ako opstane, nepisani je recept za uspjeh. Najlakše se razvesti, slomiti čašu, prosuti vino, šta god. Tu postoji nešto više od odnosa, poštovanje, zajedništvo, mora se to respektovati i njegovati.
Recite nam nešto o vašoj supruzi?
– Julija je divna, pametna, svestrana žena bez koje ni ja ne bih bio ovakav kakav sam, lud, ponosan i omamljen, na ćilimu tri metra iznad zemlje s trzalicom za gitaru u džepu. Ona ima svakodnevne obaveze, djeca, prijatelji. Ne moramo ni da se čujemo, bitno je da se osjećamo. Kad dođemo kući, svako ode u samoposlugu i, bez dogovora, u kesi donese isto ono što je donio onaj drugi: sto grama kačkavalja, dvije pavlake, dvije kisele vode i napolitanke. To je nekakva fenomenologija spoja.

Gracija 287, 8.4.2016.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img