“U gimnaziji sam naučio razlikovati stalaktite od stalagmita! ‘Stalaktiti su oni što vise sa svoda, a stalagmiti oni što gmižu sa poda, zato i jesu gmiti’, govorio je naš profesor Boro Mihačević.
Još davne 1981. znao sam šta je to konceptualna umjetnost, šta je triptih, a šta suprematizam.
Pio džin u ‘Estradi’ i gledao sve erotske danske filmove u kinu ‘Kumrovec’. Bilo je to vrijeme kada smo svi živjeli u ritmu muzike za ples, a ulice grada zapljuskivao zapanjujuće popularan novi val iz Beograda i Zagreba. Najdraži album – Mini LP grupe FILM, a ‘Neprilagođen’ omiljena pjesma koju sam preslušao barem hiljadu puta.
U širokom luku sam izbjegavao časove neprijateljskih predmeta poput OTP-a, Matematike i Fizike, što je prouzrokovalo maksimalan broj neopravdanih časova i na neki način nagovijestilo krah moje akademske karijere.
Obično bismo se nas trojica, od ukupno pet muškaraca iz razreda, krili u ugostiteljskom objektu ‘Ćumez’ ili u kafani ‘Proljeće’, u kojoj sam vidio prve sarajevske pankere. Sjedili bismo pored džuboksa i pili koktel iz orošenog aparata za limunadu.
Kad se nastava završi, onako isprani od silnih kafa ispijenih tog dana, odlazili bismo kod buregdžije Beće (Bećiri) da za sitne pare otkupimo svu pitu koja ostane.
Tako smo živjeli i punim plućima udisali sarajevski smog, koji kod mene još i danas budi neku vrstu romantične melanholije.
A onda, nakon suprematizma, kada sam zamijenio Jansonovu ‘Istoriju umjetnosti’ za vreću drva, nastao je period bijede i mračnjaštva.
Probušene fasade, oskrnavljeni spomenici i građevine, prašina, napušteni psi – slike koje će preživjeli građani s bolom gledati, svjesni da je nekadašnji olimpijski sjaj skoro nemoguće vratiti.
Ponekad sanjam kako se vraćam sa sankanja, zadihan i rumen u licu, i prije nego što uđem u haustor, ostavljam snijeg sa čizama na strugaču obuće ispred zelene zgrade u ulici Žrtava fašizma.
Danas živim i patim u Kanadi, a sve ovo pišem iz čiste muke.”
Odlomak je ovo iz knjige koja nosi naziv “Teško je umrijeti u Sarajevu”, a napisao ju je nekadašnji Sarajlija, danas stanovnik Kanade, Zoran Radulović.
Rođen u Sarajevu 1965., Radulović je pohađao Prvu gimnaziju, a 1994. godine u Zagrebu mu izlazi zbirka pjesama pod nazivom “Šanpijer”. Od 1996. živi u Halifaxu (Nova Škotska), gdje radi za provincijsku vladu kao službenik Protokola.
“Teško je umrijeti u Sarajevu” zbirka je kratkih priča, i pokoje pjesme, u kojima autor govori o životu u rodnom gradu, ocu, Prvoj gimnaziji, školskim drugovima i drugaricama… Zapravo, kako u predgovoru piše književnik Miljenko Jergović, Radulovićev gimnazijski kolega, govori “o tom dragocjenom životu, čije smo priče već bili čuli, i već smo ih bili znali dok smo pohađali tu gimnaziju, ali nismo razmišljali o tome da im je svrha da jednoga dana postanu ona jedina, prava lična karta, jer će tada sve druge lične karte biti lažne i s lažnim adresama nekoga dalekog i tuđeg svijeta.”
Knjigu izdaje Refresh Production, produkcijska kuća na čijem je čelu reditelj Ademir Kenović, koji u prikazu, između ostalog, kaže kako nam Radulović poklanja djeliće svojih sjećanja, uspomena i košmara, od djetinjstva pa do danas: “Dok uživamo u bezgraničnoj otvorenosti duše pune ožiljaka iz koje izbija blagost i dok nas umiruje toplina i nježnost iznenađujuċe jednostavnosti pripovijedanja, osjećamo zahvalnost na daru svih onih koji užase pretvore u riječi koje nas uvjeravaju da je snažnije ono što je ispravno i ljudsko i da će jedino to prevagnuti, kakvo god da je ‘zvirsko vrime‘ u kojem živimo.”