Saturday, June 15, 2024

Ponekad zatvaramo oči, ponekad skrenemo pogled ili, kao nojevi, zavlačimo glavu u pijesak. Dešava se, kada se nađemo u manje ili više tragičnoj situaciji kojom nismo u stanju vladati. Radi se, naprimjer, o pješaku koji je nastradao nekoliko metara dalje ili neprestanim masakrima širom svijeta.
To je porok našeg doba. Odbijanje koje se sastoji u najrazličitijim licemjernim negiranjima da prihvatimo postojanje nečega. Radi se o poroku koji rizikuje da prođe nezapažen jer je veoma raširen, iako ta raširenost nimalo ne umanjuje njegovu dramatičnost. Ne može se reći da je apsolutno nepoznat u prošlim kulturama, ali, sigurno su ga sredstva informiranja učinila mnogo izraženijim.

Snaga eufemizma

Kao da se, uronjeni u brojne tragične slike i poruke koje nas svakodnevno pritišću, ne uspijevamo suprotstaviti beskrajnoj seriji okrutnosti. Na neki način, pretjerana količina informacija čini nas neosjetljivim, apatičnim i distanciranim od svega što se ne tiče nas samih. Oduvijek postoji jedna vrsta sklanjanja od činjenica koje se čine neprihvatljivim. Na taj način naše ja koristi strategije odbijanja i negiranja zbog jednog oblika duhovnog samoočuvanja. Nesposobno da podnese svaku istinu, nesvjesno se samoobmanjuje. Ali, negiranje je nešto više: ne htjeti vidjeti i ne željeti prepoznati ono što nam je pred očima. Negiranje uzima različito kamuflirane i ponekad neprepoznatljive oblike. Mnogo je mogućnosti za prakticiranje ovog poroka: govoriti da se nešto nije desilo, “muž me ne vara”, “lažu, nije bilo nikavog masakra”, ili nekom događaju dati potpuno drugačije značenje od uobičajenog ili općeprihvaćenog.
Tako, jedan alkoholičar nije ništa drugo nego neko kome se sviđa piti u društvu, a etničko čišćenje je jednostavno definirano kao “razmjena naroda”, masakr civila postaje “kolateralna šteta” i tako dalje. Nakon svega operacija je jednostavna, dovoljno je koristiti odgovarajući jezik, a posebno eufemizme. U drugačijim okolnostima nema ni potrebe za negiranjem činjenica ili njihove interpretacije. Silovane žene i djeca koja svakodnevno umiru od gladi postoje, niko ne negira tu činjenicu, ali nisu percipirani ni kao element psihološke smetnje, ni kao moralni imperativ za reagiranje. Tako svjedok gradskog nasilja neće osjetiti potrebu da reagira: “To nema veze sa mnom, zašto rizikovati i postati sljedeće žrtva?” ili “Mnogo je onih koji sve vide, zašto baš ja moram nešto učiniti?”

Ljuštura narcisoidnosti

Nesposobni smo za identificiranje sa žrtvom, pretpostavljenim strancem. U narcisoidnom društvu kao što je naše, efekti su nedovoljno sudjelovanje, nedostatak empatije, dijeljenja nečeg s drugim. Svako od nas zatvoren je u vlastitoj ljušturi narcisoidnosti. Normalno je da u snažnom individualističkom društvu, čija je najveća vrijednost vlastito ja i njegova afirmacija, s jedne strane veliku prednost ima naglašavanje principa lične slobode, a s druge je evidentna velika mana reduciranja osjećaja za zajedništvo. Individua trpi štetu od strane kolektiva, porodice se raspadaju, a veze traju sve kraće. U politici je sve manje učesnika i sve ih je teže pokrenuti…
Iako smo skoro postigli sam vrhunac, ovaj hedonističko-individualistički model je već prevaziđen. Počinje se vraćati plemenski model, želja za porodicom, klanovima, djecom, majčinstvom, ono što se naziva primarnim rodbinskim nukleusom. Nada leži u ponovnom vjerovanju u jedan mikrokolektiv pomoću kojeg ćemo prevazići vlastitu narcisoidnost.
Čini se da manja društva uspijevaju biti i manje indiferentna, barem prema onome što se unutar njih dešava. U većim gradovima, naprimjer, postoji osjećaj apsolutne indiferentnosti i nezainteresiranosti za budućnost. Nestalo je određenih oblika druženja, nema više ni “stare ekipe iz susjedstva” i slično. Pojedinac se osjeća usamljeno i nepripadajuće. U manjim mjestima je, međutim, drugačije. Mogućnosti okupljanja su veće, iz čega proizlazi veći osjećaj solidarnosti. To je u minijaturi ono što se dešava u zemljama Trećeg svijeta, gdje odbijanje ne postoji. Ljudi iz afričkih sela, da bi preživjeli, moraju biti solidarni: ili se međusobno pomažu ili će ih nestati. Mediji, međutim, kreiraju samo onu afričku sliku koja predstavlja siromaštvo i bijedu, zapostavljajući veliku vrijednost bezgraničnog ponosa kojem bi nas Crni kontinent mogao naučiti.

Umor od saosjećanja

A ako nas, ustvari, uspavljuje impresivna količina informacija kojima smo izloženi? Engleski sociolog Stanley Cohen govori o “umoru od saosjećanja”. Neprestano smo suočeni s dramatičnim vijestima i slikama, moguće je da ta ogromna količina informacija ublažava njihovu snagu i da postajemo preumorni za bilo kakvo reagiranje. Tako izraze gasiti i smanjiti ton možemo povezati s umom, kao i s televizorom. To je posebno uočljivo kod adolescenata. Kompleksnost našeg društva zatiče odrasle osobe nepripremljene i nesposobne da je prihvate, zamislite kako je tek našoj djeci. Ostaju izgubljeni pred velikim brojem poruka i zahtjeva. Šta uraditi? Kako? Ne znaju više ni šta misliti i osjećaju se zastrašujuće nemoćno i emotivno istrošeno.
Odgovori ne postoje, društvo orijentirano prema tehnologiji pomalo je izgubilo tradicionalne moralne vrijednosti i humanističke ciljeve, i ne zna kako reagirati, kako se ponašati, te se sklanja iza zida indiferentnosti. Dodamo li činjenicu da više nismo naviknuti ni zadržavati se na vlastitim emocijama i da smo najčešće sami i u kući, svako ispred svog televizora, evidentno je širenje poroka zvanog odbijanje, naročito među adolescentima koji, prolazeći kroz kritičan period vlastitog postojanja, imaju još manje načina za razumijevanje i reagiranje.

Suprotan porok

Postoje neke tvrdnje, nastale analiziranjem prošlosti, da odbijanje i negiranje oduvijek postoje. Donekle se, međutim, samo promijenilo ponašanje. Primijećena je velika solidarnost u odnosu na žrtve tsunamija, veća pažnja u odnosu na socijalne probleme, veliki je broj volonterskih organizacija koje brinu o starijim i bolesnim osobama… Možda ne znamo dovoljno o našem prvom susjedu, to je tačno, ali ima i svoje prednosti. Garantira nam veću slobodu i autonomiju. Često se ne misli o onome što bi mogao biti porok suprotan odbijanju, što je bolesno interesovanje za budućnost, koje može postati veliki pritisak. Sjetimo se brojnih knjiga iz 19. vijeka, počevši od Grimiznog slova Nathaniela Hawthornea, opasno je biti žigosan, registriran i okrivljen.  
Danas postoje mnogobrojne organizacije koje pomažu na daljinu (Ljekari bez granica, naprimjer) i mladi su, čini se, ipak, mnogo osjetljiviji od onih nekada, robova jedne prezatvorene “seoske kulture”. Možda je, jednostavno, porok negiranja istaknut od strane medija, jer solidarnost izaziva manje pažnje. 

Možda vas zanima

spot_img
spot_img