Zašto (ni)smo šutjeli

0
20

Piše Mersiha Drinjaković

Dvadesetšestogodišnja beogradska glumica Milena Radulović te još nekoliko djevojaka, među kojima su i maloljetnice, policiji su prijavile da ih je silovao ili seksualno uznemiravao reditelj, scenarista i učitelj glume Miroslav Mika Aleksić. Ispovijest glumice Radulović data za beogradski Blic prostrujala je regionom, ostavivši u šoku mnoge od nas, ali i izazvavši poražavajuće reakcije koje su nam pokazale koliko smo spremni dosegnuti civilizacijsko dno.
“Silovanje je zapravo kulturni produkt, i to ne samo ovih prostora. Da stvar bude jasnija, silovanje počinje već u jeziku, koji je suština našeg postojanja. Sve su agresije i sva nasilja prvo odrađena u ideološkom prostoru jezika. Ako u Google pretragu ukucate riječi muškarci i žene, dobit ćete – 41 milion rezultata. Odmah poslije toga promijenite redosljed i ukucajte formulaciju žene i muškarci, rezultata će biti čak deset miliona manje – 31 milion. Ali ako ukucate najrasističkiju od svih mogućnosti – ljudi i žene, mužjački konstrukt koji perfidno poručuje da žene nisu ljudska bića, dobit ćete rekordnih 56 miliona. Znači, moramo se vratiti na početke i stvari ispravljati od korijena”, piše Ozren Kebo, ugledni novinar i književnik, te nekadašnji urednik i kolumnista Gracije.

Kako ispraviti stvari iz korijena? Kako promijeniti stanje svijesti, kako da ispravimo ono što i sami radimo: nesvjesno ili svjesno stvaramo rodne stereotipe, gurajući dječake i djevojčice u davno uspostavljene i određene društvene kalupe? Mediji su važan, strašno važan dio ovih korjenitih promjena, i usudili bismo se reći da svojim pričama barem malo doprinosimo tome. A mediji znaju, s druge strane, svojim djelovanjem pogoršati: užasan je primjer portala Alo.rs – koji je postavio anketno pitanje svojim čitateljima i čitateljicama: “Da li je Miroslav Aleksić kriv za silovanje?” Ili korištenje prilike poput ove za clickbaitove, pa portal Mondo.rs objavi naslov: “Ovo molim medije da objave: Milena Radulović se oglasila na Instagramu!” Prikupljanje klikova i lajkova postalo je nečasna rabota nekad časne profesije i slučaj Milene Radulović to samo još jednom dokazuje.

A poseban fenomen (ne samo u regionu, već u cijelom svijetu) jesu komentari na tekstove i sami komentatori koji bez ikakvog zazora pišu najužasnije stvari (i dodajmo: nekad su te riječi usmjerene i prema nasilniku i sadrže strašne prijetnje). Zato ćemo ponoviti ono što često pišemo u našim tekstovima koji se bave temama nasilja: znate li koliko je strašno proživljavati iznova sve ono što ste zakopali duboko u sebi, kad jednom odlučite da progovorite, znajući da će to neminovno dovesti do sažaljenja okoline, ili čak gore, osude same žrtve uz najpogrdnije komentare?
Kad sami, iz usta žene koja je preživjela nasilje, čujete djelić ispovijesti poput ove koju smo objavili u Graciji 2019: “Ucjenjivao me je, prijetio mi, zvao i roditelje i njima prijetio, i zato sam mu se vraćala. A on je uživao u mojoj patnji… Prijetio mi je da će me ošišati naćelavo; uzimao kliješta prijeteći da će mi povaditi zube… Silovao me je kad bi bio pijan, a znao je dovoditi i druge muškarce da me siluju – za litar rakije. Kazao bi mi poslije kako uživa u tome da vidi nekog na meni…”, prvo zanijemite od užasa, a onda obećate da ćete nastojati svojim medijskim djelovanjem očuvati dostojanstvo žena poput Enise, štićenice Sigurne kuće u Sarajevu.
Mi, koji smo skloni osudi i presudi a da i ne znamo sve činjenice, trebamo znati i sljedeće, o čemu smo na stranicama našeg magazina također pisali: osobe koje posmatraju žrtvu zlostavljanja ne mogu shvatiti zašto one prihvataju svoju sudbinu. Žene ne prijavljuju zlostavljanje prvenstveno zbog straha od nasilnika, a samim time povezano je i nepovjerenje da će institucije i službe, zaslužne za rješavanje problema nasilja, napraviti svoj posao. Također, žrtve osjećaju sram i krivicu zbog toga što im se dogodilo, iako podsvjesno znaju da nisu krive za nastalu situaciju.

A nije da nema prijavljivanja, i nije da nema sudskih procesa, i o tome smo pisali: u Priručniku za razmatranje krivičnog djela silovanja u sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini, publikaciji čiji je izdavač Atlantska inicijativa Sarajevo, postoji poglavlje “Sudsko odmjeravanje kazne u predmetima silovanja i drugih krivičnih djela protiv spolne slobode – analiza olakšavajućih i otežavajućih okolnosti”. U njemu se, kroz primjere iz sudske prakse, navode detaljni opisi silovanja, situacije kojima su izložene žrtve, te kakve su izrečene kazne nakon ovih nedjela….
Rodne predrasude su fenomen koji utječe na naše poimanje svijeta i mišljenje o njemu, posebno kada se radi o društvenom ponašanju muškaraca, žena, dječaka i djevojčica. Rodne predrasude mogu predstavljati značajan izazov za sudije kada se radi o pravednom i nepristrasnom rješavanju i izricanju kazni u predmetima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Osim toga, rodne predrasude mogu utjecati i na razmišljanje i ponašanje drugih aktera krivičnopravnog sistema, kao i učinilaca, žrtava i društva uopće.
Puno je toga na čemu trebamo kao društvo raditi, popravljati, neke stvari iz temelja izmijeniti. Toliko je nasilja i mržnje oko nas, komentara koji relativiziraju silovanje i seksualno uznemiravanje, da se empatija, suosjećanje skoro i ne vide, ali su utoliko važniji kao ohrabrenje, poticaj za sve one koji sad proživljavaju nasilje, a šute o tome.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here