Thursday, July 25, 2024

OLIVERA I ĐORĐE BALAŠEVIĆ Tiha, postojana ljubav koja je izazivala divljenje

Postoje ljubavne priče koje traju uprkos svim preprekama. Tihe su, postojane, ne nose u sebi skandaloznu notu i izazivaju samo divljenje. Takva je romantična storija najpopularnijeg kantautora bivše Jugoslavije Đorđa Balaševića i njegove supruge Olivere, nekadašnje medaljama ovjenčane reprezentativke u gimnastici

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Majda Balić i privatni album

Postoje ljubavne priče koje traju uprkos svim preprekama. Tihe su, postojane, ne nose u sebi skandaloznu notu i izazivaju samo divljenje. Takva je romantična storija najpopularnijeg kantautora bivše Jugoslavije Đorđa Balaševića (62) i njegove supruge Olivere (56), nekadašnje medaljama ovjenčane reprezentativke u gimnastici, koja nam je otvorila dušu ugostivši nas u njihovom domu u Novom Sadu. Olivera Balašević je žena koja vas srdačnošću osvoji na prvu. I onda nije nimalo teško zamisliti da se to isto desilo i Đoletu davne 1979. kad je lijepu studenticu iz Zrenjanina prvi put ugledao na jednoj novosadskoj plaži. Ove godine proslavljaju 36 godina ljubavi iz koje se izrodilo troje djece: glumica Jovana (34), rediteljica Jelena (30) i student Aleksa (20). A prije dvije godine, Olivera i Đole postali su baka i djed kada je Jovana rodila kćerku Simonu.
Olja, kako je svi zovu, spoj je Bosanke i Banaćanina: majka joj je porijeklom iz Šehovića, a oca nikad nije upoznala jer je njenu majku ostavio još dok je bila trudna. Ko je zapravo Olivera Balašević, rođena Savić? Možda možemo to ovako postaviti: Balaševićeva popularnost i danas je jednaka onoj iz 80-ih ili 90-ih, a malo je onih koji znaju da iza novosadskog majstora stiha čvrsto stoji njegov oslonac, podrška, producent, organizator i šta sve ne – Olja, koja uvijek tačno zna šta hoće i s nepokolebljivom ljubaznošću najčešće i ostvari svoje htijenje. Vedra, energična i odlučna, tipični je horoskopski Bik: perfekcionista koji sve što radi istjera do kraja na najbolji mogući način. Tokom naše posjete, koja se desila malo nakon što su se Balaševići vratili iz Sarajeva, gdje je Đorđe održao koncert u prepunoj Zetri, popularni kantautor nije bio kod kuće, ali nam je zato razgovorljiva Olja rado ispričala sve o počecima njihove ljubavi.
Na šta vas asocira novosadska plaža Štrand?
– Na tim sprudovima nastala je najljepša plaža na čitavom toku velike rijeke, svečano otvorena prije više od stotinu godina, ali ništa joj to nije vrijedilo sve do juna 1979, kad se otkrilo da je to mjesto, ustvari, stvoreno samo zato da bi se nas dvoje na njemu našli. Novosadski Štrand ima idealnu mjeru, dovoljno je velik da izbjegneš svakog kog ne želiš sresti, i da sretneš svakog koga želiš, a Đorđe je, izgleda, mene želio sresti isto koliko i ja njega, i nije bilo šanse da se promašimo. Iz svog mađioničarskog Malog Žutog Kofera, u koji sam “strpala snove i ambicije” dolazeći na studije iz rodnog Zrenjanina u Novi Sad, izvukla sam neodoljivi jednodjelni crni kupaći kostim, a iz kutijice s drangulijama sretnu šnalicu, za koju sam smislila da mu je dam na čuvanje ako pokuša da izbjegne moj poziv na plivanje, što se i desilo. Sve da to i nije bila ljubav na prvi pogled, ili na prvu riječ, a sigurna sam da je bila oboje, onda je to definitivno bila ljubav na prvu šnalicu. Kad sam se vratila po nju, nikako je nije ispuštao iz ruke, i predosjetila sam da ni mene neće ispustiti tek tako. Bila su to malo pristojnija vremena, i na more ipak nismo pošli zajedno, formalno smo se prekratko znali, iako se kasnije ispostavilo da smo se savršeno znali i daleko prije nego što smo se sreli. Riješio je da u Umag, gdje su preko ljeta svirali njegovi drugari “Neoplanti”, pođe sam, kao pravi momak, ali ja sam riješila da se s tog puta ne vrati kao momak.
Kako ste to izveli?
– Iz Malog Žutog Kofera iščeprkala sam knjižicu s vradžbinama čežnje, i uvračala mu da čim stigne, naleti na novosadske tamburaše, da ga slude pravom pjesmom, i da se još iste noći rastrči po okolnim recepcijama, pokušavajući da dobije centralu “studenjaka” u Novom Sadu. Uvračala sam, za svaki slučaj, da me odmah ne pronađe, nego da mora da traga i za brojem veslačkog kluba u Zrenjaninu, gdje sam, brže-bolje, zbrisala kod mame. Bilo je oko ponoći kad je zazvonio telefon u kućerku pod mostom u Zrenjaninu: “Zaboravio sam da te pitam, hoćeš li se ti udavati ili nećeš?” O, nego šta si nego zaboravio! I tako, ne moram baš da ofiram šta sam odgovorila, ali tek je svanulo kad smo se našli na stepenicama mosta na Begeju, čvrsto se držeći za ruke. Mislim da su nam se upravo tog praskozorja linije života neizbrisivo preslikale s jednog na drugi dlan.

Kako je izgledao život prvih godina? Koliko vam je Đole pomagao oko odgoja djece?
– Uvijek me zbuni to pitanje “da li Đole pomaže u kući?”. Kao da je on neki cyborg, robot koji umije da usisava prašinu i kuha kafu, šta li? Možda je kod takozvanih zvijezda zaista drugačije, ali, ako sudim po nama, čini mi se da je sve to samo fama kojom estradni ovisnici dodatno pokušavaju da se izdvoje od normalnog svijeta. Sreli smo se jednom, slučajno, na izletu, s “kolegom” koji se upustio u objašnjavanje kako je uzeo sobu na tom salašu ne bi li se nekoliko dana odmorio od koncerta koji je imao u Vršcu. Ne znam kakvu facu sam složila, ali onda se trgao, pomalo i postidio, promrmljavši “ma, kome ja sve to i pričam?” Okej, pred koncert postoji milion priprema, ali “skidanje s koncerta” je već teški fol.
Dakle, život bez glamura?
– Živim s normalnim čovjekom, nenormalno talentovanim doduše, i ona otrcana fraza o tome da je “cijena slave previsoka” odnosi se samo na jadnike koji se prevare da tu previsoku cijenu i plate. Živimo kao normalni ljudi, sa sasvim razumljivim prioritetima dječijih rođendana i zajedničkih trenutaka. Moja lična “zvijezda” je često poslije najvećih nastupa cjepkala drva za potpalu, ili mijenjala mrežicu na slavini, ne vidim tu ništa senzacionalno. U našoj kući nema nikakvih zvijezda pod znacima navoda. Zbog toga je, sve ove godine, to i bila “kuća s pet zvjezdica”.
Sedamdesetih ste bili veoma uspješna reprezentativka u gimnastici. Po čemu pamtite te dane?
– Tu i tamo, pojavi se još neki almanah u Ljubljani, Istri, Subotici, i pomene se moja imenjakinja prezimena Savić, reprezentativka one Velike Jugoslavije, prva djevojka iz te zemlje koja je skočila “cukaharu”, apsolutna rekorderka po broju osvojenih medalja na srednjoškolskoj olimpijadi, sportista godine najkonkurentnijeg sportskog grada, Zrenjanina, uvijek najviša djevojčica u vrsti, na fotografijama iz Atine, Egipta, Budimpešte… Od djevojčurka s gimnastičkim patikama u zadnjem džepu farmerica do djevojke s državnim grbom na dresu, na postolju pred podignutom trobojkom s petokrakom, u čiju čast se intonira “Hej, Sloveni” u Aleksandriji…
O čemu ste sanjali da ćete postati kad ste bili djevojčica?
– Sanjala sam o Čajkovskom, baletskim patikama, suknjici sa žiponom, ali miševi mi je nažalost nisu sašili za bal. Umjesto toga, svu gracioznost i muzikalnost utkala sam u vježbe na parteru, o njima se pisalo i pričalo. Jedna mi je čak donijela i titulu “Miss balkanijade”, u Grčkoj, koja me, doduše, nije dovela na najviše mesto na pobjedničkom postolju, ali me je odlikovala zavidnim i nadurenim pogledom velike Nađe Komaneči, koja nije navikla da u nečemu bude tek druga.
I nikad ne stigoste na olimpijadu u Moskvi?
– Bila sam kandidat za olimpijadu, istina je, ali je onda u Žutom Koferčetu zazveckala zvečka za bebe, i tako… Još uvijek ponekad zažalim što našu Jovanu nisam nazvala Moskva, jer ona mi se dogodila umjesto te olimpijade, ali ne zažalim ni zbog čega više. Osvojila sam uz svoju djecu daleko više medalja nego što bih to ikad uspjela sama.

“Živimo kao normalni ljudi, sa sasvim razumljivim prioritetima dječijih rođendana i zajedničkih trenutaka. Moja lična ‘zvijezda’ je često poslije najvećih nastupa cjepkala drva za potpalu, ili mijenjala mrežicu na slavini”

Kako ste se osjećali kad vam je Đole posvetio prvu pjesmu?
– Nijednu pjesmu mi nije posvetio, barem zvanično ne. “Od tebe mi neće ostati pjesma sa ženskim imenom, od tebe će mi ostati klinci”, klauzula je našeg dogovora iz ‘79. Umije da kaže da možda nisu baš sve njegove pjesme napisane o meni, ali da su sasvim sigurno sve napisane zbog mene. Nekad ne povjerujem u to, nekad se samo pravim da ne vjerujem, iz čistog sujevjerja, pa se tobože durim i sumnjam da su baš meni posvećeni stihovi, čak i onaj: Kao šlajer pala nedelja na liciderski Novi Sad… Mala riđa vidra s Begeja dolutala u grad…. Postoji čitav niz čaršijskih teorija o tome, od onih da bi Đole iste te pjesme napisao bilo kojoj ženi, do onih da bi bilo koji pjesnik takve pjesme napisao “ovakvoj ženi”, ali to su hejterske hipoteze, u kojima uvijek ispada da je neko od nas dvoje bezveznjaković, pa nek im bude. Pokušavaju da nas razdvoje na sve moguće načine, ali u nekim pjesmama, u Provincijalki, naprimjer, to ni najvećim zlobnicima ne polazi za rukom.
Je li teško biti i bračni i poslovni partner – dolazi li do razmirica?
– Oduvijek smo bili tim. U svemu. I, kao u svakom dobrom timu, najvažnije je svakom igraču naći pravo mjesto. Recimo da sam jedno vrijeme bila “all around” igrač. Malo mama. Malo diplomac fakulteta. Malo partner u seriji o dva popa. Malo razredni starješina. “Ljubavnica, saborac i najbolji drug”, opet mi suflira stih. I, u skladu sa svojim takmičarskim i sportskim duhom, najbolja u svemu čega se prihvatim. Najbolja mama. Najbolji student. Najbolja Juca, pop-Spirina kći… Đorđe i ja smo uvijek zajedno smišljali sve oko pjesama, izuzev samih pjesama, dabome, i samo mi je vaspitanje smetalo da sprovedem svoje ideje do kraja, one oko omota, naprimjer, koji su gotovo bez izuzetka bili daleko ispod muzike i stihova zapakovanih u njih. Smatrala sam da za to postoje stručnjaci u svojim kreativnim fahovima, ali sam ih za sve ove godine upoznala tek nekolicinu. Veoma sam ponosna na nezaboravnu scenu sa protestnim transparentima u Sava Centru, recimo, u vrijeme najmanijakalnijeg Slobinog perioda, ali i tad sam bila suviše zauzeta brigom o porodici i klincima da bih se upuštala u jurišanje na vjetrenjače predrasuda.
Kako su ljudi tad reagirali na vas?
– Olja? Omaklo joj se? Lijepa? Onda po defaultu mora biti i glupa? Nisam patila da budem Javna Ličnost, ma kako to djelovalo sa strane, nisam patila baš ni da budem Tajna Ličnost, recimo da mi je najviše odgovaralo da budem Ličnost Bez Prefiksa, to mi se činilo sasvim u redu. Ali nisam više mogla mirno posmatrati to čerupanje talenta, besramnu preprodaju, od Croatia Recordsa do Pinka, od interneta do uličnih pirata, po trafikama i pijacama, u bescjenje. Svaka žena, majka, domaćica, pomalo je producent “na crno”. Organizovati život u neorganizovanom svijetu primora nas da pretražimo i najskrivenije džepiće svojih Malih Žutih Kofera. Morala sam da razgrnem razne drangulije ne bih li Đoleta nagovorila da ponovo radi koncerte. Vratio se jednom iz Ljubljane, sve je bilo u redu s publikom, kao i uvijek, ali sam osjetila da nešto ne štima. Moj Đorđe je, ustvari, samo dječak, Dječak Zrelih Godina, a dječaci imaju tu iluziju “društva iz kraja”, ekipe, i on je oduvijek sve to pokušavao izgurati u drugarskom fazonu. Odjednom, imao je oko sebe kulisu blaziranih, bezvoljnih likova, naviknutih na prepune dvorane i savršenu publiku, i čarolija na sceni je negdje nestala. Primijetio je to, srećom, prije publike. Radili smo film, tri godine, pripremali ga, snimili, montirali, ali koncerte nije pominjao. I onda sam iz Koferčeta izvukla bijele mornarske uniforme, ozvučila prim, čelo i kontru kao niko dotad, nabavila harmoniku “Bugari”, o kojoj je uvijek maštao, i postrojila davno zamišljenu “Panonsku mornaricu”. I opet mu upalila svjetlo.
Kako izgleda profesionalno sarađivati sa Đorđem Balaševićem?
– Savršeno. On je veliki mag te priče. U životu mi se ne provuče ni s najmanjom greškom, ali kad bajka krene, on ne kasni, ne griješi, ne nervira me. Naravno, nikad mu to neću priznati, da ga ne razmazim…
Život nas stavlja pred razna iskušenja, a vaše je bila teška saobraćajna nesreća koju je doživjela kćerka Jelena kad joj je bilo 13 godina…
– Imali smo teških trenutaka, nema tu šta, ali teški trenuci nikad nisu imali nas. Proganjali su nas, vrijeđali, izolovali, u vrijeme najveće neizvjesnosti oko Jeleninog oporavka otpustili su me zbog “izostanka s dežurstva” iz gimnazije koja u to vrijeme bombardovanja nije ni radila, ostavivši nas bez jedinog socijalnog osiguranja, ali su nas time nesvjesno i naveli na ljude dijametralno različite od sebe, na neke dobre ljude, za koje možda ne bismo ni znali da nismo bili potjerani od idiota. Kako to kažu paori, tek te pljusak nauči gdje sve možeš da se skloniš. Za sve te godine osporavanja i ometanja, uglavnom, završila sam još par životnih akademija i fakulteta, ali sve se svodi na osnovni postulat gimnastike: kad padneš sa sprave, moraš da se vratiš i dovršiš vježbu kako se to ne bi izrodilo u problem. Tome me je učio još moj prvi trener Boris Pavlov, ali sama sam naučila da je onda mnogo pametnije ni ne padati sa sprave, za svaki slučaj.
Imate li neki iracionalni strah?
– Strah od grmljavine i oluje. Đole me uvijek smiruje da sam ja ono Treće Prase, koje ima kuću od cigle, i nema se čega plašiti.
Koja vam je omiljena bajka?
– Tužna bajka o ruži i slavuju. O pjesmi koja će te i ubiti da bi procvjetala ruža ljubavi. Sve dalje je suviše lično…
Postoji li neko koga biste željeli upoznati?
– Čovjeka koji je napustio moju trudnu majku u proljeće 1959. Tek da ga pitam da li mu je ikad, dok je prolazio kraj one fotografije djevojčice sa šest medalja oko vrata, u izlogu lokalne robne kuće, ili, dok je gledao Pop-Ćiru i pop-Spiru, ili, kad bi naišao na naslovnicu nekog modnog žurnala s lijepom majkom troje zlatokose djece, bar za milimetar napukao onaj nesretni kamen u grudima.
Imate li neko zadovoljstvo zbog kojeg se osjećate krivim?
– Što sam kao “prosječna domaćica” demistifikovala silne netalentovane, prikrivene pod krinkama upornosti…
Šta vas nasmijava?
– Pravo pitanje bi bilo: KO vas nasmijava? A to već nagovještava i odgovor.

Gracija 264, 22.5.2015.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img