Piše: Vedrana Božinović
Još nas samo ljubav čuva.
Tako počinje pjesma kojoj znam još jedino refren.
Ali zato uporno već danima pjevam u sebi ovaj početak.
*****
Prvog dana novembra išli smo na groblje.
Pitao si me da li ću sa tobom. Ne zato što si mislio da bi mi bilo mrsko, već zato što je to tvoj način da pitaš da li time rušim neka vlastita vjerovanja. Pojave se tako u našim svakodnevnim, običnim životima stvari koje nas podijele na moje i tvoje. Smrt je zajednička, htjela sam da kažem kao šalu. Umjesto toga sam rekla naravno da ću.
Na kapiji groblja miris pečenih kestena. Pored lampiona štand sa bombonama. Starinskim. Te šarene voli moja mama, zaustila sam da kažem, ali nisam. Da ti kupim karamele?, pitaš. Te smo najviše voljeli kad smo bili djeca. U džepu mi šuška kesa karamela koje si najviše volio kao dijete dok hodamo između redova hrizantema. Cvijeće za mrtve. Valjda zato jer je jedino koje cvjeta u novembru.
Tu ćemo, kažeš. Mučiš se da upališ fitilj lampiona. Urezana godina rođenja je 1971. Godina smrti 1991. Znam priču o prijatelju kojeg je do neizdržljivosti bolio život. I znam koliko tebe i danas boli njegova smrt. Tu bih mogao stajati jako dugo, kažeš. Bez ikakve patetike. Tako, kao činjenicu. Spuštamo lampione iz kese na grobove. Ne zadržavamo se dugo. Objašnjavaš mi ko je ko. U kesi ostaje samo jedan. Na grobnici piše tvoje prezime. Mama. Spuštaš dlan na kamen, i ja gledam u stranu jer ga spuštaš gotovo krišom. Da se ne vidi. Razmišljam o grobnici na kojoj piše moje prezime. Kako je sin moga brata tražio da mu pokažu kuću u kojoj stanuje naš otac. I o tome koliko puta sam ja krišom, da se ne vidi, spustila ruku na taj kamen.
Smrt je zajednička.
Daj mi karamelu, kažeš dok odlazimo sa groblja.
I onda šutimo.
U ustima otapam okus špinovanog šećera.
*****
Da ne bih napisala ovu kolumnu, pokupila sam svo suho lišće u bašti ispod prozora moga stana. Otišla sam da kupim motiku i skoro 45 minuta stajala pred baštenskim alatom, jer ja nemam pojma čime se kopa rupa u zemlji u koju hoćeš nešto da zasadiš. A htjela sam da zasadim dvije višnje. Male grančice sa korijenjem umotanim u plastičnu kesu koje sam kupila da ne bih pisala ovu kolumnu i za koje teško mogu povjerovati da će postati drveće. Da ne bih pisala ovu kolumnu, iskopala sam motikom dvije rupe u zemlji. I shvatila da sam kupila pogrešnu motiku, jer joj se, prvo, otkinula ručka, a onda nije htjela da kopa niti da presiječe žile nečega što je raslo u zemlji. Ne znam čega, jer stvarno nemam pojma o baštovanstvu i biljkama. Ni kopanju rupa. Da ne bih pisala ovu kolumnu, na internetu sam našla kako se sade biljke. I odgledala video. I ponovo sjela u auto i kupila kesu organskog đubriva, pa još pola sata slušala objašnjenja kako ga primijeniti. Onda se vratila sa đubrivom i ogromnom kesom zemlje i sadila višnje. I nakon sati i sati posla, shvatila da više nemam šta da radim i da bih trebala da sjednem i pišem. Da ne bih pisala ovu kolumnu, napravila sam dvije hranilice za ptice i otišla u dvije ili tri prodavnice dok nisam našla neposoljene oljuštene suncokretove sjemenke, jer si mi ti jednom rekao kako ptice njih najviše vole. Ili bar mislim da si rekao suncokretove. Onda sam hranilice okačila na dva drveta trešnje, koja već imam u bašti. I dugo gledala da li će doći neka ptica da pojede neku sjemenku. Nije došla nijedna. Ali sam ja gledala i dalje. Da ne bih pisala. Ovu kolumnu. Ovu.
Otišla sam i hodala po gradu skoro tri sata, gušeći se pod maskom. I slušala i gledala oko sebe. Ne bih li čula ili vidjela nešto o čemu bih pisala kada konačno sjednem da pišem, jer morat ću sjesti. I morat ću pisati. I noge su me boljele. I dobila sam žulj od čizme. I jedino što sam čula bio je desetogodišnjak koji je izlazeći iz nekog haustora mami rekao kako je jako sretan da je Biden pobijedio na izborima. I na tren sam se zapitala da li djeca od deset godina moraju uopšte da znaju da postoje izbori. I da li sam ja sa deset godina znala ko je pobijedio na izborima. I jedino što sam vidjela bila je kolona automobila koja prolazi kroz grad sa zastavama izbačenim kroz prozore. Pa sam se vratila kući. I ispred haustora stajala još dugo sa komšinicom i pričala o začepljenom oluku i majstoru koji ga je otčepio pa sad više kiša ne preljeva. I o tome šta će biti kada padne snijeg. A past će uskoro, čini se. Da te ne zadržavam?, pitala je. Ali nikako, rekla sam. Nikako. Jer da ne stojim sa vama, morala bih pisati, a ja ne želim pisati ovu kolumnu. To nisam rekla. I onda sam, da ne bih pisala ovu kolumnu, ogulila jabuke koje si mi kupio kad sam kretala nazad kući broj jedan, ili kući broj dva, ne znam više, i napravila pitu koju ne znam ko će pojesti jer niko osim mene ovdje ne voli pitu od jabuka. A ja sam sjedila i mirisala cimet. I mislila o tome koliko ne želim pisati ovu kolumnu.
Jer znam da će biti o smrti.
Još nas samo ljubav čuva.
Kako ide dalje?
*****
Smrt se približila. Mada smrt, zapravo, nikada ni nije daleko. Pravilo fizičke distance tu ne vrijedi. To je jedina sigurna stvar koja će ti se desiti.
Nakon smrti dolaze govori. U kojima se kaže sve ono što jedni drugima treba da kažemo za života. Samo što to nikada ne uradimo. Molim te, kad umrem (ne kolutaj očima, svi ćemo umrijeti, kažem, to je jedino sigurno) postaraj se da nema govora. Neka ostane šutnja. Sve što sam trebala da čujem, neka čujem prije nego odem.
Bio je ribar.
Neka mu je mirno more.
Još nas samo ljubav čuva…