Latest Posts

Ljudi koje volim: Enis Bešlagić

Napisao: Emir Imamović

Prvo ih je trebalo moliti da izađu iz mora. Brade su im drhtale, ali su bili spremni i zaplakati objašnjavajući da im nije hladno. E, kada su konačno izvučeni na plažu, bunili su se zbog brisanja, kao da su peškiri ispleteni od bodljikave žice. Na kraju su se žalili što moraju sjesti u hlad. Očekivano. Šta djeca znaju šta je podnevno augustovsko sunce? Ljutili su se još neko vrijeme, ne shvatajući zašto niko ne shvata da oni nisu mali. Pa njemu je već pet, a njoj će uskoro! Konačno su se smirili. Pune dvije minute. A onda su se posvađali… I ona, djevojčica iz Zagreba, i on, dječak iz Sarajeva, hoće isto: da budu Šemso.

Intelektualno je Sarajevo, a bolje nije ni u ostatku Bosne i Hercegovine, uzavrelo. Zemlja atomskih fizičara i genetičara; država u kojoj se trgovi i ulice zovu po nobelovcima, a ne herojima iz posljednjeg rata; najdraže tržište izdavača enciklopedija i rječnika stranih jezika; zajednica u kojoj svako drugo domaćinstvo ima internet priključak, a svako četvrto ADSL priključak; mjesto na kojem djeca žele kada porastu biti kardiohirurzi i stručnjaci za klasičnu književnost, odnosno astronautkinje i slikarice… raj za pametne i napredne, pacifiste i kosmopolite – gubi svoj teško stečeni imidž. I to zbog ambicija jednog glumca, spremnog da za honorar igra portira koji ne citira Nietzschea, ne čita Eca i, zamislite, ne govori latinski! A svi znamo da radnici na obezbjeđenju objekata, od Bihaća do Trebinja, na posao ne nose bezmesne obroke u starim šerpama, nego debele knjige, i da posjetitelje pozdravljaju na tri svjetska i dva izumrla jezika, dok se maternjim koriste kao Andrić i Selimović.

- Advertisement -

Naravno, jasno vam je koji je pasus tačan – ili se takvim čini – a koji je notorna laž. Mašta je posljednje sklonište od užasne stvarnosti. Upotrijebimo je, dakle, makar se morali koristiti i lošim iskustvom. Zamislimo, ustvari zamislite, nije teško, neku veliku katastrofu. Naš je svijet uništen, a nekim čudom samo su dva DVD-a ostala neoštećena. Njih, za 1.000, bolje, milion godina, pronalaze novi, sretniji ljudi. U laboratoriji smještenoj na, recimo, Mjesec, naučnici oprezno stavljaju prvi DVD u player. I gledaju epizodu serije Alo, Alo. Nešto kasnije, piju tri tablete: jedna nadoknađuje potrebe organizma za mineralima, druga za bjelančevinama, a treća za vitaminima. Siti, nakon čaše vode dobijene preradom svemirske prašine, gledaju drugi DVD. Only Fools and Horses je prvo što piše na monitoru. (Mi smo to prevodili kao Mućke).

Šta o našem dobu znaju najpametniji od pametnih, izolirani radi mirnog rada negdje na Mjesecu? Pa, recimo, da su njemački i talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu bili alkoholičari, ženskaroši ili homoseksualci i da su okupirali Francusku kako bi tenkom mogli ići na sir i vino. Odnosno, da je Pokret otpora u Francuskoj nastao iz pokušaja brkatog ugostitelja da sačuva i kafanu i ženu i punicu i barem jednu ljubavnicu, a da pri tome nešto i zaradi švercom umjetnina. Britanci su, pak, sitne varalice ili krupni baksuzi, neznalice koje se svog neznanja ne stide ili smotane dugonje kojima je mjera sreće pivo u zadimljenom pubu.

Književnik Muharem Bazdulj nedavno je objavio sjajan tekst o tome kako je u Sarajevu – glavni grad je, inače, svugdje mjesto na kojem su sve osobine neke države dovedene do ekstrema – važnije biti raja nego biti u pravu. Primijenimo li tu tezu, a trebamo jer je tačna, na priču o javnom poslu, glumi recimo, možemo zaključiti kako čovjek, glumac, Enis Bešlagić na kraju krajeva, mora izabrati hoće li valjati sebi ili drugima.

Da je Enis ostao na plati i “repertoaru” nekog sarajevskog pozorišta, jednima bi bio sjajan glumac koji, eto, nema priliku pokazati dar. Drugima bi, naravno, bio netalentirani provincijalac koji jede hljeb nepoznatom geniju osuđenom na šank u okupljalištima umjetnika. Enis Bešlagić je, međutim, odabrao da radi za novac i pripadajuću slavu, svjestan da je televizija najpovršniji, ali i najpopularniji medij. I da je zakon sitcoma taj da je svaki lik isti od početka do kraja, od prve do posljednje epizode, što automatski znači da je sitcomovska gluma zanat, a kada postane umjetnost, obilježi glumca toliko da ga publika ne može prihvatiti drugačijeg. Na njegovu sreću, portir Šemso u Našoj maloj klinici je taman takav da privlači ciljanu publiku i ne obilježava glumca u mjeri u kojoj sutra neće moći ni pokušati odigrati nešto drugo.

Zloba i zdrav razum nikako ne idu zajedno. Tamo gdje ima zlobe, nema mjesta objašnjenjima, ma koliko bila jednostavna. A kada logika strada, onda se može čuti kukanje zbog toga što bosanskohercegovački glumac igra portira, a ne doktora u bolnici u kojoj su, inače, pacijenti zdravi, a ljekari karikaturalno nesposobni; odnosno, zato što je, navodno, lik Šemse potvrda svih predrasuda o Bosni i njenim ljudima. Što je netačno, a bilo bi nevažno i da je tačno: predrasude nisu problem onih na koje se odnose, nego onih koji ih imaju spram drugih.

Enis Bešlagić (šesti januar 1975., Doboj), diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je tokom školovanja nagrađen i kao najbolji student. Oženjen je, otac dvoje djece i jedna je od najvećih zvijezda u Hrvatskoj. O njegovom glumačkom talentu to, naravno, ne govori skoro ništa. I nije ni važno sve dok je nekome bitno zato što je po zadatku portir, a ne ljekar. (Što se već može čitati i kao opasno mjerenje ljudskih kvaliteta na osnovu onoga od čega zarađuju.)

Ljudi se, pored ostalog, dijele na one koje karijera zanima i one koje ne zanima. Drugi zaista mogu biti ravnodušni spram Bešlagića, ali bi prvima moralo biti važno i drago zato što je Enis jedan od najtraženijih bh. glumaca u susjednoj, malo većoj i puno bogatijoj državi. U zdravim društvima, naime, svaki se uspjeh slavi jer izaziva lančanu reakciju, a lične ljubavi i mržnje tu su – nevažne. U onima u kojima se za neuspjeh uvijek optužuju drugi i gdje se rad smatra nepotrebnim gubljenjem vremena, tuđi rezultat je uvreda jer objašnjava kako je kafansko pametovanje najefikasniji način da se nikada i ništa ne uradi.

- Advertisement -

Inače, ne bi bilo loše da Enis ponekad svrati u kafanu. Čovjek je, naime, jako prijatan za druženje.

Gracija 72, 11.1.2008.

Latest Posts

Don't Miss