Hoću li žaliti kada jave da su sve granice zatvorene? Hoćemo li se ikada više vidjeti?
Piše Vedrana Božinović
Miriše mart 1992.
Gotovo opipljiv PTSP.
Štitna žlijezda veličine grejpfruta.
Stojim u prodavnici, rafovi prazni. Nemam pojma šta se kupuje za mogućnost da neće biti ničega. Sve? Kako da platim sve? Gdje da stavim sve? Treba li mi sve? Dio mozga mi šapuće da osvijestim kako dišem što pliće mogu. Kao da tako sprečavam bilo šta. Dio mozga i ja se smijemo. Nema panike. Sve je u redu. Biće u redu. Biće. Prodavačica u raf prekoputa mene slaže kuhala za vodu. Ispred nje kutija puna šoljica sa tanjirićima. Nema deterdženta.
Strašno mi se bježi. Strašno. Najviše zbog toga da dokažem sebi kako mi se nije po drugi put u životu dogodilo da mi neko ograniči kretanje. Imam paniku od ograničenog kretanja. Od toga da me se zatvori. To je moja panika. To i još neke stvari. O kojima sada ne mogu misliti. Ne sada. Misliću kad kupim… šta? Šta? Po šta sam došla? Po uvjerenje da ipak nije tako strašno? Gdje to stoji? Na kojem rafu? Strašno mi se bježi. Strašno. Strašno.
Samo da smislim gdje.
Gdje?
*****
Kažu da Eskimi imaju toliko i toliko riječi za snijeg.
Mislim o tome kako sam užasno dosadna. Neinventivna. Glupa.
Ja za samoću imam samo jednu riječ.
I strah koji me gricka u mraku kao moljac džemper od mohera.
*****
Trebalo mi je svjetlo pa sam upalila televizor. To je najjednostavnije. Kad mi više nije trebalo, krenula sam da ga ugasim. I shvatila da znam taj film. Taj, što mi je treperio dok sam trebala svjetlo. Mrzila sam taj film kad sam ga gledala prvi put. U kinu. Naravno da nastavljam da gledam. Ja sam mazohista. Pojavilo se neko bjesnilo među ljudima (virus?) koje ih pretvara u zombije. Ja imam paniku od zombija, kojoj se svi smiju. To je ne čini ništa manjom. U ovom filmu zombiji su brzi. Prebrzi. Penju se preko zidova. Glavom razbijaju prozorska stakla i ulaze u kuće. Od ujeda do zaraze prođe dvanaest sekundi. I gotovo. Svijet je u panici. Bjesnilo (tada sam o tome mislila kao o virusu, sada to izbjegavam) širi se nezaustavljivo. Ulicama trče pomahnitali zombiji. Grizu sve pred sobom. U samoposlugama podivljali ljudi ubijaju se za konzervu graška. Prazne se apoteke. Teško je odlučiti ko je gori – ljudi ili zombiji. Brad Pitt svoju porodicu provodi kroz haos do sigurnosti. Odlazi da pronađe lijek. Vratiće se. Obećava. Malo prije toga, na dršku od partfiša selotejpom lijepi kuhinjski nož za borbu protiv zombija. Mislim u panici kako je moj partfiš od onih modernih, što se ne mogu skinuti sa drške. Glupačo, mislim, na šta ćeš ti zalijepiti nož. Ako uopšte ima selotejpa. Ako djeca nisu potrošila. Što ne paziš na takve stvari, budalo, mislim. Važno je imati selotejp u kući. Odmah sutra da kupiš selotejp. I najjeftiniji partfiš. O tome mislim. Ne dozvoljavam da prođe misao koja me zapravo najviše užasava.
Ona o tome da ja imam samo jednu jedinu riječ za samoću.
Ona o nekoliko stotina kilometara.
Ona o tome da niko neće obećati da će se vratiti. Ko će?
Ona o tome da sam sama.
Ne spavam cijelu noć. Čak i kada konačno ugasim televizor, on treperi. Treperi iza mojih zatvorenih očiju.
Samo je jedna riječ za samoću.
Uz kafu, dan nakon filma, zabavljam prijatelje pričom o neprospavanoj noći. Smijemo se. Jesi li kupila selotejp?, pitaju me. Nisam, kažem. Ništa nisam kupila. Smijeh sakrije strah. Smijeh sakrije misli. Smijeh sakrije moljca koji te gricka u mraku kao moher džemper.
Smijali smo se.
Pet dana kasnije počelo je ludilo.
*****
Mama, kupila si pola kile kukuruza za kokice.
Znam.
Zašto?
Ako ne bude ni hljeba ni kolača.
*****
U osam ujutro pijemo kafu. Jedno od drugog krijemo šta zapravo mislimo. To je uobičajena jutarnja kafa. Tako treba da izgleda. Neuobičajeno je to da uz kafu zovemo graničnu službu. Ležerno. Nećemo da izgleda neuobičajeno. Dobro jutro. Da li su granice otvorene? Može se preći? Hvala. Razgovor od deset sekundi i dva službena da. Kao digresija. Pitaš me mogu li ti ubaciti stvari u ruksak. Dok ih ubacujem, trudim se da plačem tako da me ne čuješ. Teško je svakako. Ne treba stvari činiti još težim. Nakon dugog unutrašnjeg vijećanja u potpunoj tišini noć prije, i jedno i drugo smo shvatili da ćeš ti ujutro otići. I da ja neću krenuti sa tobom. Ti ne možeš ostati. Ja ne mogu otići. Dvije kuće na tri stotine kilometara udaljenosti. Dva života na tri stotine kilometara udaljenosti. Dva seta obaveza i dužnosti i obzira i moranja. I tri stotine jebenih kilometara. Sa granicom između.
Biće sve u redu, kažeš kao da u to vjeruješ. I ja klimam glavom kao da ti vjerujem. I bilo bi tako lijepo da se može povjerovati da je ovo samo još jedan rastanak na koji smo se već navikli. Za par dana ja ću sjesti u auto i doći. Ili ćeš ti sjesti u auto i doći. I na par dana koliko smo skupa nećemo zavisiti od brzine i kvaliteta interneta. Biće sve u redu. Sve će ovo proći za par dana. Svo ludilo pandemije. Mislim o tome kako sam isto tako onomad vjerovala kako će sve proći za par dana. I kako sam bila glupa. Ne smijem nikoga da pitam da li sam ovo i sada glupa. Da li sam o drugi put u životu tako beskrajno i naivno glupa? Hoću li žaliti kada jave da su sve granice zatvorene? Hoćemo li se ikada više vidjeti?
U devet kucaš na prozor. Nakon što progutam suze i nabrzinu obrišem oči, otvaram. Pružaš mi kutiju bombona koje volim, koju si našao u autu. I radi koje si se još jednom vratio. Prvi put si se vratio da me uhvatiš za ruku i kažeš – vidjećemo se uskoro.
U devet i petnaest iščezne zvuk motora.
U tišini me grize moljac, kao džemper od mohera.
Za nekoliko sati stići će poruka da si prešao granicu.
Za nekoliko sati nemam više suza.
Nije ovo ljubav u doba korone. Ovo je korona u doba ljubavi.
Ležim na kauču sa djecom i molim se da ne shvatim da sam opet bila beskrajno glupa.
*****
Kažu da Eskimi imaju toliko i toliko riječi za snijeg.
Ja za samoću imam samo jednu riječ.
U mraku spavaće sobe smišljam riječi.
I… Ništa…
Samo strah.
*****
Miriše mart 1992.
I kokice.
I PTSP.
U mraku jede moljac.
Gracija 390, 20.3.2020.
