Tuesday, April 16, 2024

JASMILA ŽBANIĆ: Srebrenica u Veneciji

Nekoliko dana prije Filmskog festivala u Veneciji, razgovarali smo sa bosanskohercegovačkom rediteljicom čiji će film Quo vadis, Aida? na ovoj velikoj filmskoj smotri doživjeti svjetsku premijeru. Jasmila se za naš magazin prisjetila prošlogodišnjeg snimanja u Stocu i Mostaru, govorila o posljednjim danima montaže u vrijeme pandemije, te izrazila žaljenje što u Veneciju, usljed koronavirusa, neće moći povesti veći dio glumačke ekipe

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimila Imrana Kapetanović

U vrijeme izlaska ovog broja Gracije, rediteljica Jasmila Žbanić (46) boravit će u Veneciji. Pred njom, ali i cijelim bh. filmskim svijetom važan je trenutak – Venecija Film Festival. Svjetskoj je javnosti upravo predstavila Quo vadis, Aida?, igrani film koji govori o golgoti koju su Srebreničani prolazili u ljeto 1995. godine. Jasmila se, naime, usudila na veliko platno prenijeti priču o srebreničkom genocidu i tako uraditi možda najteži zadatak u bh. filmskoj, ali i historiji uopće. Hoće li Zlatnom medvjedu, kojeg je 2006. godine osvojila u Berlinu za postratnu dramu Grbavica, ovog puta pridružiti i venecijanskog Lava, ne znamo. Na kraju, nije ni važno. Bitno je samo jedno: činjenica da moramo biti ponosni na rediteljicu koja je odlučila cijelom svijetu, iskreno i bez ukrašavanja, ukazati na istinu i sačuvati je od zaborava. Nakon ovog filma, Srebrenica neće više biti broj u novinama ili na portalima, nego duboko ljudsko iskustvo, kaže Jasmila.

Bliži nam se Venecijanski filmski festival, gdje će vaše ostvarenje Quo Vadis, Aida? doživjeti svjetsku premijeru, ali i takmičiti se za Zlatnog lava. Nakon Berlinarea, šta za vas znači učestvovati na jednom od tri najstarija i najveća filmska festivala u svijetu?
– Quo vadis, Aida? je film koji je rađen u izuzetno teškim političkim, produkcijskim i emotivnim uslovima. Moram reći, prije svega, da najvećim uspjehom smatram što smo završili film – jer je to često izgledalo nemoguće. Ove godine festival u Veneciji će imati još i veću pažnju medija jer će biti prvi veliki filmski festival koji se dešava u toku pandemije. Naša želja je da film vidi što veći broj ljudi, a trenutno ne postoji bolji put nego biti u glavnom programu Venecije i Toronta, koji se održavaju u septembru. U Veneciji će film biti prikazan 3. septembra. Pošto Venecijanski festival traži od ekipe da izabere muziku za crveni tepih, nas će pratiti Što te nema i Ružo moja u interpretaciji Amire Medunjanin. Nakon premijere, film će biti prikazan 12 puta.
Još otkako ste najavili snimanje filma o Srebrenici, puno je polemika, pa i predrasuda bilo prema istom… No, činjenica je da se prije vas niko nije usudio na ovaj način, putem igranog filma, obrađivati ovaj, za BiH, ali i svijet, itekako važan historijski fakt. Koliko dugo je u vama tinjala ta ideja o snimanju filma o genocidu u Srebrenici i u kojem trenutku svog života ste se odlučili upustiti u ovaj projekt?
– Iskreno sam se nadala da će neko drugi snimiti film o Srebrenici, a zapravo sam se sve vrijeme ja za to pripremala. Išla sam u Srebrenicu, razgovarala sa svjedocima, čitala sve što sam mogla, gledala dokumentarne snimke, radila filmsku radionicu “Furaj svoj film” sa djecom Srebrenice, da osjetim kako grad danas živi. U pozorištu Bread and Puppet u SAD-u sam radila predstavu o Srebrenici koja je govorila o ženi koja je u julu došla u Lukavac i sa dvoje male djece skočila u Modračko jezero. Šta je ta žena morala vidjeti i doživjeti da učini tako nešto? Kasnije sam upoznala žene Srebrenice. Film je posvećen njima i njihovim ubijenim sinovima, muževima, očevima, braći, rođacima, komšijama… Njih 8.372.
Šta mislite kako će na film, kada ga pogledaju, reagirati oni koji su Srebrenicu preživjeli? Plaše li vas njihove reakcije? Je li ih već bilo?
– Da se plašim, ne bih snimila film. Naravno da imam odgovornost koje sam svjesna od prvog dana. Ono što mogu reći je da su svi članovi ekipe – iz BiH, iz Srbije, Hrvatske, Holandije, Poljske, Rumunije, Austrije, Njemačke, iz svih zemlja koje su učestvovale u filmu – davali svoj maksimum, mnogi i preko svojih mogućnosti, jer su smatrali da je izuzetno važno napraviti ovaj film. Naravno, odmah moram reći da nijedan film ne može vjerno prenijeti tragediju koja se ljudima Srebrenice desila. Kada sam počinjala, svima sam rekla da, ako uspijemo prenijeti jedan posto emocija, to će biti dobro. Nemam nikakvu iluziju da majka koja je izgubila svoje dijete može smatrati da film od 100 minuta predstavlja ono što ona osjeća već 25 godina. To nije moguće. Ono što je možda moguće, a što se pokazalo sa ljudima koji su gledali film – jeste to da gledaoca duboko dirne i uznemiri i da poslije filma Srebrenica neće biti neki broj u novinama, nego duboko ljudsko iskustvo.

“U Stocu su bile neke magične sile i osobe koje su omogućile sve što je trebalo za film. Kada nam je trebala kiša, padala je; kad je trebalo sunce, sijalo je”

Glavnu ulogu povjerili ste srbijanskoj glumici Jasni Đuričić, koja igra Aidu. Očekujete li da i Jasna bude suočena sa istim kritikama, pa i linču, uglavnom iz Srbije, koje je svojevremeno prolazila Mirjana Karanović zbog uloge u Grbavici?
– Vidite, mene ni u životu ni u poslu ne zanima ko je koje nacionalnosti. Tražim vrhunski kvalitet, a meni nacija nije nikakav kvalitet. Neko će reći da radim sa austrijskom kamermankom, srpskom glumicom, bosanskim glumcem, a ja vidim najbolju kamermanku, najbolju glumicu, najboljeg glumca. Jasna igra Aidu, Emir Hadžihafizbegović srpskog vojnika, Boris Ler i Dino Bajrović Aidine sinove, a Izudin Bajrović muža. Edita Malovčić, austrijska glumica, igra Vesnu iz Srebrenice, a Johan Heldenbergh, Belgijanac, igra holandskog pukovnika Karremansa. Ono što je tu jedino važno jeste da su to fenomenalni glumci.
Opišite nam atmosferu na snimanju, znamo da ste radili u veoma teškim uvjetima i na visokim hercegovačkim temperaturama…
– Radili smo u Stocu i Mostaru. Produkcijska baza nam je bila u Stocu. Mnogo Stočana je učinilo puno da se film desi i cijeli grad je živio skupa s nama. Filmska ekipa je spavala u Stocu veći dio snimanja. Oko sto ljudi. Sjedinili smo se s gradom. Ekipa iz inostranstva nas stalno zove i pita kada će biti ponovno okupljanje, jer svi se žele vratiti u tu ljepotu i posjetiti prijatelje koje su tamo upoznali. Stolac je i prije bio filmski grad, snimalo se puno filmova i serija. Da je pameti, kao što je nema, Stolac i čitava Hercegovina bi, uz malo ulaganja, mogli lijepo živjeti od filmske produkcije svake godine.
Da se vratim na vaše pitanje: radili smo u prijateljskoj atmosferi u kojoj smo osjećali golemu podršku. Zahvaljujući tome, i one teške situacije, kojih je bilo svaki dan, bile su podnošljive. U Stocu su bile neke magične sile i osobe koje su omogućile sve što je trebalo za film. Kada nam je trebala kiša, padala je; kad je trebalo sunce, sijalo je. Bilo je stvarno nevjerovatno. Sjećam se, jedan dan, bio je to 9. juli, treba da snimamo scenu “Mladić ulazi u Srebrenicu”; u sceni igraju Boris Isaković, Emir Hadžihafizbegović, Mario Knezović, Ermin Sijamija i drugi. Prognoza: oluja, kiša, totalno nevrijeme, poplave. Zovemo Borisa da prebacimo snimanje na 10. ili 11., ali on ne može – ima drugo snimanje. Mogao bi 12-og, ali tada vraćamo kameru, a i da je ostavimo dan duže, što uključuje velike troškove, ne može Emir. Emir bi mogao 13-og, ali ne može Mario jer ima koncert u Hrvatskoj. Dakle, propast! Moramo snimiti devetog. Nikola, pomoćnik reditelja, kaže: idemo probati po kiši, pa šta bude. Ujutru u pet kiša lije kao iz kabla. U šest, kada počinjemo s probama, staje. Dan idealan za snimanje. Završavamo oko 14 sati. Kažem “kupljeno”, što znači da je scena gotova i da imamo sve kadrove. Sjedamo u auto i počinje prolom oblaka.
Kako ste provodili dane pred odlazak u Veneciju? Kakvo vam je bilo ovo ljeto?
– Tek smo prije nekoliko dana uspjeli završiti film. U martu, kada je počela pandemija, bili smo u posljednjim danima montaže. Zadnji dio filma smo snimili u decembru, a u martu je trebalo da počnemo postprodukciju. Montažer filma je Poljak, Jaroslaw Kaminski, koji je montirao filmove Hladni rat i Ida, VFX efekti su rađeni u Holandiji, Igor Čamo je dizajner tona iz Sarajeva, a Christine Maier kamermanka iz Berlina. Svi smo se trebali naći u Rumuniji i tamo završiti postprodukciju, međutim, to je bilo nemoguće zbog zabrane putovanja i pravila o karantenu. Zato smo morali tražiti način kako da film završimo radeći svako u svom gradu. Spojili smo posebnim kompjuterskim programima tri centra: Berlin, Sarajevo i Bukurešt, i uspjeli završiti film. Sada se ne mogu vratiti u Sarajevo da pokupim stvari za Veneciju jer zbog zabrane ulaska građanima iz BiH ne bih mogla ući u Italiju. Zato većina glumaca i članova ekipe neće moći doći u Veneciju, zbog čega sam tužna. Ali nadamo se da ćemo, kada se steknu uslovi i epidemiološka situacija u BiH poboljša, napraviti premijeru na kojoj će biti svi koji su radili na filmu, te prijatelji filma, svi ljudi koji su pomogli da se on snimi.

“Tražim vrhunski kvalitet, a meni nacija nije nikakav kvalitet. Neko će reći da radim sa austrijskom kamermankom, srpskom glumicom, bosanskim glumcem, a ja vidim najbolju kamermanku, najbolju glumicu, najboljeg glumca”

Nažalost, utjecaj pandemije osjetili ste u svom poslu. No, kako se lično nosite s njom, plašite li se?
– Moja porodica i ja smo disciplinovani. Slušamo epidemiologe, pratimo provjerene vijesti, nosimo maske, a sredstva za dezinfekciju su u torbi, jakni, autu… Prijatelje i širu rodbinu nismo zagrlili ni izljubili od marta, i to nam veoma nedostaje. Naporno je učiti živjeti u novim uslovima, ali moramo zbog sebe i drugih. Naprimjer, kada smo čuli za Veneciju, odmah smo zvali raju, ovdje u Berlinu, da dođu na piće. Ali onda smo samo shvatili da 30 ljudi neće moći držati distancu, da zbog jednog druženja rizikujemo da se zarazimo, da film ne završimo, da ne odemo u Veneciju, i ponovo smo zvali sve prijatelje da se izvinimo i kažemo da druženje ostavljamo za bolje dane. Najviše sam tužna zbog mlade raje i kćerke, jer oni ne mogu živjeti punim plućima. Zezam je: “Haj’, u tvojim godinama na mene su padale granate, lakše je tebi sa koronom.” Ona mi, naravno, kaže da joj to baš i ne olakšava život.
U dokumentarcu U zraku, koji ste posvetili svom suprugu Damiru, saznali smo kako ste se upoznali, koliko dugo ste zajedno, ali smo upoznali i tetu Zrinku koja je, onako iskreno, rekla da nije bila sigurna da će vaša veza opstati. “Damir je povučen i smiren, a Jasmila lepršava”, kazala je. U čemu je to teta Zrinka pogriješila? I jeste li u braku uspjeli sačuvati svoju lepršavost?
– Kada sam dobila od ARTE-a carte blanche da radim šta god želim u 22 minute, shvatila sam da žene rijetko kroz umjetnost ispoljavaju ljubav prema muškarcu koji ima ime i prezime. Razlog je, naravno, u tome što su muškarci osjećali da žene mogu tretirati kao objekat svog rada i imaju pravo o nama pisati i svoje emocije staviti u javni prostor, dok su se žene samo sporadično usuđivale “obraditi” svog muškarca i izložiti ga izlažući sebe. Ako su govorile o muškarcu, bilo je to više generalno i bezimeno. Zbog toga mi je bilo važno napraviti film o mužu i ljubavi iz feminističke perspektive. Pri tome, pa evo da budem patetična – Damir je zaslužio puno filmova i pjesama o njemu.
U kakvu osobu je izrasla vaša kćerka? Kojim njenim osobinama se najviše ponosite?
– Kao i svi roditelji, i ja sam ponosna na mnoge osobine svoje kćerke; u isto vrijeme, voljela bih kada bih neke mogla promijeniti, ali onda ona ne bi bila ta osoba kakvu volim, nego neko drugi, tako da ništa od toga. Posebno mi je drago kada otkrijem da je u njoj puno stvari koje joj nismo mi usadili, nego ih je negdje ubrala ili sama osmislila. Ona je svjesna mlada žena, inteligentna, kreativna i ima smisla za humor, što je važno za život. Kad je bila mala, čitala je kako je u Sarajevu prvi tramvaj prošao 1882. godine i kako su tog dana građani Sarajeva izašli na ulicu lijepo obučeni. Okrenula se prema meni i šeretski me upitala: “Mama, šta si ti taj dan obukla?”

Gracija 397, 4.9.2020.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img