Thursday, April 18, 2024

JAROSŁAW KAMIŃSKI: Uprkos pandemiji, u Poljskoj se prave filmovi

Nagradama ovjenčani poljski montažer Jarosław Kamiński, poznat po filmovima Ida i Hladni rat Pawela Pawlikovskog, govori o saradnji s Jasmilom Žbanić na filmu Quo Vadis, Aida?, kao i o izazovima za filmske radnike u vremenu pandemije koronavirusa

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Paweł Ławreszuk i Deblokada

Da bi jedan film potpuno zarobio našu pažnju, izazvao naše osjećaje, probudio tugu, radost, melanholiju… za to je potreban dobar montažer. A jedan od najboljih u Evropi je Jarosław Kamiński (60), Poljak koji sarađuje sa velikim Pawelom Pawlikowskim, a koji je potpisao montažu najnovijeg filma Jasmile Žbanić Quo Vadis, Aida?
Kamiński je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Łódźu i Fakultetu za filmsku montažu FAMU-a u Pragu, a danas je i profesor na Filmskoj školi  Łódź, te je bio predsjednik Poljskog udruženja montažera od 2011. Do 2013. njegov rad i talenat donijeli su mu nekoliko nagrada Orly, koju dodjeljuje Poljska filmska akademija, a 2017. godine nagrađen je na Los Angeles Movie Awards za film Bikini Blue. Godinu kasnije, ovjenčan je nagradom Evropske filmske akademije za najbolju montažu za film Hladni rat. Član je Poljske filmske akademije, Evropske filmske akademije (EFA) i Američke filmske akademije.

Kako ste se vi i Jasmila Žbanić upoznali?
– Zahvaljujući poljskoj producentici Ewi Puszczyńskoj. Njoj je pala na pamet ideja da me predstavi Jasmili kao potencijalnog montažera za njen film. Sreli smo se u Berlinu i odlučili da radimo zajedno na ovom filmu.
Kakvo je vaše iskustvo sa filmom Quo Vadis, Aida?
– Prilično izazovno, jer je odlučeno da ne koristimo mnoga intenzivna sredstva filmskog izražaja; naprimjer – narativ i muzika uvijek pojačavaju osjećaje. Jasmila je željela da gledatelji osjećaju da su stjerani u kut i dramatično je stezala omču kako bi film doživjeli kao da su u ulozi glavne junakinje Aide. Tako smo stalno napuštali ekspresivne elemente filma (narativ i značenje) – nismo željeli da na gledatelje vršimo prevelik pritisak. To je težak posao u montažerskoj sobi, ali sudeći prema reakcijama gledatelja širom svijeta, dobili smo željeni rezultat.
Koliko ste o ratu u BiH znali prije snimanja filma?
– Poznavao sam ratnu historiju BiH dosta dobro; 1993. sam radio dokumentarac o mladom Poljaku koji želi da se bori na hrvatskoj strani – što je prema poljskom zakonu nedopustivo. Poljskim građanima nije dopušteno da se bore u stranim vojskama. Rat je tad bio na vrhuncu i u dokumentarcu smo koristili brojne TV snimke kako bismo opisali konflikt. I nakon završetka snimanja nastavio sam pratiti ratne događaje, bila je to važna tema za mene.
A danas? Šta ste naučili?
– Naravno, uprkos prethodnom znanju, sad znam mnogo više. Četiri sedmice prošlog ljeta sam proveo u Stocu, montirajući film, a svaki dan je donio neka nova saznanja. Kad bih imao pauzu, putovao sam Bosnom kao turista i vidio mnoge tragove rata, uništene kuće, napuštena mjesta…
Srebrenica je teška tema. Kako vam je bilo raditi na filmu koji se bavi srebreničkim genocidom?
– Postoje scene u filmu koje bi me dirnule svaki put kad bih ih vidio. Naravno, moj posao je da emocije ostavim po strani. Koristio sam mnoge psihološke tehnike, inače bi bilo jako teško da gledam te snimke i scene. Osjećam veliki ponos što sam član ove velike internacionalne filmske ekipe i znam da nisam usamljen u tom osjećaju. Svi smo znali da učestvujemo u velikom, važnom projektu.

Sa rediteljem Pawelom Pawlikowskim i dijelom ekipe Hladni rat na dodjeli Evropskih filmskih nagrada

Kako ste vi i rediteljica sarađivali, je li bilo izazova?
– Bila je to vrlo plodonosna i kreativna saradnja. Iako ne znam kako Jasmila gleda na to, ali mislim da smo postali bliski prijatelji radeći na ovom filmu. Proveli smo cijelu godinu zajedno i sve to vrijeme montaža je bila razvojni proces. Radili smo u Stocu, Łódźu, Berlinu, koristili internet intenzivno tokom pandemije, sve faze rada su bile izazov. Ali nikad nismo imali momente krize, što je, kad uzmete u obzir ovako dug period, baš izuzetak.
Koliko poznajete bh. kinematografiju, jeste li gledali neke naše filmove?
– Poznajem Jasmilin rad, kao i rad Danisa Tanovića, tako da je bosanski film vrlo dobar brend po mom mišljenju. Kad sam studirao na Filmskoj akademiji u Pragu uglavnom sam radio s rediteljima iz Sarajeva, i još iz tog perioda sam zavolio ljude iz BiH, kao i zemlju.
Trenutna pandemija koronavirusa je jedno od najizazovnijih vremena u ljudskoj historiji. Kako se vi suočavate s krizom?
– Svakodnevni život se promijenio i mnogi imaju teže uslove, posebno to osjete ljudi iz kulturne sfere. Imam osjećaj da najgore tek dolazi, mnogi ne vjeruju u vakcinu i vjerovatno će odbiti da je prime. Tako da će oporavak od pandemije biti dugotrajan proces. Očekujem i veliku ekonomsku krizu, koja je već jasno vidljiva, ali njezina će dubina iznenaditi nacije i društva. Suočavamo se s teškim vremenima.

“Imao sam sreću da upoznam mnoge zanimljive umjetnike i profesionalce. Ipak, moram priznati da sam stvarno želio raditi s Jasmilom. Imala je na mene veliki uticaj kroz njene rane filmove Grbavicu i Na putu. I danas koristim početnu scenu iz ovog drugog na svojim prijemnim ispitima u školi”

Na kojim projektima trenutno radite?
– Na dva igrana filma, upravo počinje snimanje jednog. Ovog puta se radi o rediteljima debitantima. Film Prime Time je u finalnoj fazi montaže i premijera će biti na jednom od velikih filmskih festivala.
Sudeći prema IMDB-u, bili ste jako zauzeti proteklih mjeseci, što znači da je kinematografija živa, snimaju se filmovi, svijet se ipak kreće?
– Iskreno, iako je pandemija prisutna na svakom koraku, te se lockdown vraća s vremena na vrijeme, ja to ne osjećam na profesionalnom planu. U Poljskoj su filmadžije naučile da žive s koronom i da prave filmove. Stalno se testiraju, i sigurno ne može svaka produkcija da to priušti, ali rad napreduje i novi filmovi se prave. Uostalom, imam zanimljivo iskustvo sa Filmskom školom u Łódźu, gdje predajem. Krajem septembra vidio sam mnogo zanimljivih studentskih radova koje su pripremali za ispite. A s druge strane, studenti imaju mnogo ograničenja, manje dana snimanja, kraći su i radni sati, ekipi nije dozvoljeno da napušta školski kampus s kamerama ili da unajmljuje profesionalne glumce. Ipak, takve prepreke su oslobodile posebnu kreativnost i ambiciju – odavno nismo imali ovako uspješne ispite na Odsjeku za režiju.
Nemoguće je ne spomenuti Hladni rat, film na kojem ste sarađivali s rediteljem Pawelom Pawlikowskim. Kakvo iskustvo nosite sa ovog snimanja?
– Bio je to naš drugi film koji smo radili zajedno i montažerski proces je išao po sugestiji reditelja: montirali smo svaki dan tokom snimanja. Iako je Pawel uvijek i autor scenarija, vrlo je kritičan prema tekstu. Zapravo, u montaži bi znao pisati drugačiji scenarij. Nakon što bi pregledao montirane scene pravio bi izmjene u sljedećoj sceni predviđenoj za snimanje ili je čak potpuno mijenjao. Ovakav način rada ima smisla kad se film snima hronološki. Tako je bio slučaj s Hladnim ratom – glumica Joanna Kulig je prvo morala smršati (igrala je 18-godišnjakinju na početku filma), a onda se mijenjala kako godine prolaze. Snimanje se odvijalo u etapama, kako bi te transformacije bile moguće; počeli smo u januaru, a završili u augustu 2017. Prikladnost ove metode rada se ogleda u sljedećem: praktično prva verzija filma je potpuno gledljiva sljedećeg dana nakon snimanja.
Koji je najzahtjevniji film na kojem ste radili?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje a da ne zvučim dvosmisleno. Ipak, Hladni rat je bio takav film. Težina se ogledala u činjenici da je montiranje scena imalo uticaj na materijal koji još nije snimljen, te je često montiranje određivalo izgled narednih scena na potpuno novi način. Odgovornost kreatora je tada veća, a često i zahtjevnija jer morate djelovati brzo. Znalo se desiti da smo montirali scene snimljene prethodne noći od 6 do 8 ujutro, jer u 10 sati počinje novo snimanje i montaža će odrediti kako će to snimanje izgledati.
Postoji li reditelj s kojim niste sarađivali, a voljeli biste?
– Nikad nisam razmišljao o tome. Imao sam sreću da upoznam mnoge zanimljive umjetnike i profesionalce. Ipak, moram priznati da sam stvarno želio raditi s Jasmilom. Imala je na mene veliki uticaj kroz njene rane filmove Grbavicu i Na putu. I danas koristim početnu scenu iz ovog drugog na svojim prijemnim ispitima u školi.

“Postoje scene u filmu koje bi me dirnule svaki put kad bih ih vidio, a moj posao je da emocije ostavim po strani”

Možete li, kao montažer, istinski uživati gledajući filmove, je li teško ne gledati ih očima profesionalca?
– Uvijek gledam filmove kao običan gledatelj, profesionalni uklon ostavljam za kasnije. Nekad se vraćam na neke scene kako bih ih iznova pogledao.
Koji film možete uvijek pogledati?
– Odlučio sam da studiram filmsku montažu i radim u ovoj profesiji kad sam pogledao jedan poseban film četiri puta. Uvijek ga preporučujem svojim studentima, a neki od njih su napisali posebne eseje o njemu. Vidio sam jednu sekvencu ovog filma nedavno, sasvim slučajno. I dalje ima magnetsku privlačnost za mene. To je Sav taj džez reditelja Boba Fossea, te nevjerovatnog montažera Allana Heima, koji je za ovaj film dobio Oscara.
Koliko je evolucija tehnologije promijenila vaš način rada?
– Ove promjene nisu tako velike, revolucija je bila kompjuter kao alat za montažu, što se desilo prije 27 godina. Promjene koje će ostati s nama i nakon pandemije su rad kod kuće. Mnoge filmove ćemo raditi sa distance. Tehnologija nam je to omogućila, a to je bio slučaj i sa Quo vadis, Aida?.

Gracija 404, 1112.2020.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img