Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Kemal Softić/Spektroom
Bosanskohercegovačka glumica Irena Mulamuhić (74) dobitnica je više nagrada, među kojima su dvije nagrade na pozorišnim igrama u Jajcu, zatim Udruženja dramskih umjetnika, Povelje grada Niša za film Polenov prah 1974. godine, i specijalne diplome za isti film u Puli, a više puta proglašena je glumicom godine Radio Sarajeva. Karijeru je krunisala Nagrada za životno djelo “Adem Čejvan”, koju su joj početkom juna dodijelili 19. Festival bh. drame Zenica 2020. i Bosansko narodno pozorište. Ljubazni Zeničani doputovali su u Sarajevo da bi glumici nagradu direktno uručio Miroljub Mijatović, direktor festivala i BNP-a.
Irena Mulamuhić rođena je 1945. u Bosanskom Brodu. Glumu je diplomirala 1969. na Odsjeku za scenske umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu i te godine započela je profesionalnu karijeru u Pozorištu mladih, a deceniju kasnije postaje članica Narodnog pozorišta, gdje ostaje sve do odlaska u penziju 2010. Sarađivala je sa bh. teatrima, sa najboljim rediteljima, nizala je uloge na sceni, filmu i televiziji. U mirnodopsko vrijeme snimila je filmove Snijeg, U zemlji krvi i meda, igrala je u predstavama Ljubavi Georgea Washingtona, Prvi put s ocem na izbore, Otkrivanje žene… Njena karijera traje 50 godina, kaže glumica, budući da je reditelji još uvijek traže i rado angažuju. Njena sjećanja su duga, puna tananih emocija i toplih uspomena na sve sa kojima se sretala u umjetničkom svijetu.
Da li ste s nagradom “Adem Čejvan” dostigli vrhunac karijere i jedan od najljepših trenutaka u svom životu?
– Svakako je ovo najznačajnija nagrada koju glumac može da dobije tokom karijere i zato sam beskrajno zahvalna zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu, posebno dramaturgu Hasanu Džafiću, koji je studiozno vodio ceremoniju – od dodjele nagrade do informacija o mojoj karijeri. Čast mi je i zadovoljstvo primiti ovo priznanje, koje je prestižno za svakog glumca i za mene i moju 50-godišnju karijeru. Divno je što sam dobila nagradu koja nosi ime Adema Čejvana: bio je veliki glumac i osebujna ličnost. Imali smo priliku sresti se na filmu i bilo mi je zadovoljstvo raditi s njim. Oduševili su me njegova glumačka energija i snažni potezi.
Mnoge uspomene vežu vas za predstave nastale u ratu. Po čemu pamtite Sklonište, koje ulazi u pozorišno anale kao prva ratna premijera u opkoljenom Sarajevu?
– U Skloništu se našla grupa glumaca okupljena pod rediteljskom palicom Dubravka Bibanovića u kabareu Pozorišta mladih, koji je bio jedino sigurno mjesto u kome se mogla igrati predstava. Sklonište ima značaj prevashodno zato što je premijeru pratio veliki broj novinara, koji su poslali vijest da se u opkoljenom Sarajevu dešava pozorište i prva ratna premijera, da građani dolaze pod granatama u teatar. Bila je to duhovita predstava, odraz onog vremena, jer je Safet Plakalo napisao sjajan tekst, veoma duhovit, zanimljiv i za glumce i publiku. Uloge su nosili: Zoran Bečić, Miki Trifunov, Jasna Diklić, Branko Ličen, Senad Bašić i ja.
Kakav utisak su nas vas ostavili rad na predstavi Čekajući Godota i rediteljica Susan Sontag?
– Na poziv reditelja Harisa Pašovića došla nam je Susan Sontag i ostala je tri sedmice. Mi glumci govorili smo engleski jezik, ali smo imali prevodioca Mirzu Halilovića, koji je igrao Godota. Susan je režirala samo prvi čin i organizovala je kasting. Ona je htjela da igramo Beckettovu dramu; sjećam se kad je rekla: “Harise, mislim da je Čekajući Godota najpodobnija drama s obzirom da u opkoljenom Sarajevu ljudi stalno čekaju nešto.” Bio je to zanimljiv, intenzivan i uzbudljiv rad; kasnije su svi rekli da je to najbolja predstava koja je nastala u ratno vrijeme. Susan je velika intelektualka, bile su impresivne njene opservacije o Beckettu i predstavi. Pamtim je i po tome da nam je donosila cigarete, svježe kifle iz hotela Holiday Inn. Jednom je donijela i lubenicu koju smo podijelili sa Izudinom Bajrovićem, kome se tada rodila kćerka.
“Profesija me oplemenila na sto načina, možeš biti dobar i još bolji. Profesija me naučila da umjetnost ima čudesnu moć. Beethovenove simfonije nisu mogle zaustaviti zla koja se dešavaju u svijetu, ali su mogle ljudima osmisliti život, pružiti im nadu”
Često ste tumačili žene koje su pretrpjele strahote rata, recimo, u predstavama Dobri ljudi u vremenu zla i Nadanje Srebrenica, izvedenoj premijerno na Festivalu u Avignonu 2015. godine. Kako doživljavate uloge tog tipa, koliko su izazovne za publiku?
– Glumci u radu prolaze kroz mnoge živote, žive neke paralelne svjetove, što apsolutno ostavlja pečat negdje duboko u nama. U predstavi Dobri ljudi u vremenu zla, autorice Svetlane Broz i reditelja Gradimira Gojera, igrala sam nekoliko snažnih ličnosti, nekoliko žena različite i teške ratne sudbine. Radila sam sa Pašovićem Hope – Nadanje Srebrenica, što predstavlja poseban projekat. Igrala sam majku Srebrenice i stajala sam šest sati u prostoru malom kao ćelija, sa fotografijom naninih osam muških članova porodice. Pored mene se kretala publika, neki bi zastali, neki samo prolazili. Jedan mladić stajao je šest sati sa mnom, na kraju mi je prišao, krenuo je rukom prema meni, a ja sam se trgnula, jer sami smo bili u tom trenutku, ali on je stavio ruku na svoje srce, drugu na moje rame i poklonio se. Takav teatarski momenat nisam nikad doživjela. Bila je i jedna dama koja je izgledala kao da je izašla iz “Diora”, čije su štikle odzvanjale; ona je sat i po stajala, pa isto toliko čučala, a onda sjela pored mene i počela plakati. Plakala je i plakala, onda sam i ja s njom plakala, a pored nas je publika prolazila. Kasnije je po vrtu tražila reditelja koji je osmislio ovakvu predstavu. To su trenuci koje neću zaboraviti nikad, to je čudesno, to i mene podigne na pijedestal, oplemeni mi dušu, osjetim zahvalnost što sam izabrana da prezentujem likove koji su fantastični. Inače, sve uloge koje sam radila sa Harisom Pašovićem apsolutno su moje najbolje uloge.
Obišli ste Evropu 1993. sa predstavama U zemlji posljednjih stvari i Svileni bubnjevi. Kako se desilo ovo gostovanje usred rata?
– Pozvao nas je slavni reditelj Peter Brook. Bili smo u Parizu tri sedmice, igrali smo svaku noć zaredom u teatru Bouffes du Nord. Pašović je uradio Svilene bubnjeve prema klasičnoj japanskoj No-drami, a predstavu U zemlji posljednjih stvari prema romanu Paula Austera. Brook nam je došao početkom druge sedmice, gledao nas je u prostoru okruženom kamenim stubovima, i rekao nam: “Dragi moji, ovi kameni stubovi među kojima ste igrali rijetko koga primaju, ali večeras su ovi kameni stubovi plakali s vama.” Nikad nisam bolju kritiku čula za neku predstavu. Kasnije smo sjedili i pričali s Brookom o dešavanjima u Sarajevu. Posjetio nas je i pisac Paul Auster, bio je prezadovoljan našim radom. Naše gostovanje nastavili smo u Lyonu, Marseilleu, Strasbourgu, u Berlinu. Mada smo stalno putovali, to nas je sve radovalo, oživjelo nas, svuda smo imali susrete s našim ljudima, plakali su, grlili nas, zahvaljivali nam. U Londonu smo gostovali 1994., reditelj nam je rekao da ćemo sjediti na sceni u krugu, svako od nas će govoriti o Sarajevu. I tako šest dana. U Amsterdamu smo bili skoro godinu, igrali smo naše predstave, uradili Operu D’ Arte, i turneju završili u Milanu.
Možete li reći, na osnovu ličnog iskustva, u čemu je tajna dobre i uspješne saradnje s rediteljem?
– Za mene je najvažniji proces rada sa rediteljem. Kako i iz kojih hipotalamusa izlaze naše kreacije, kako se to dešava da se nekad desi kreacija a nekad ne, da se čarolija desi a nekad izostane. Svi sjajni reditelji su inspirativni i daju ti mogućnost da iz svojih resursa, intelektualnih i misaonih, povadiš ono najbolje i pružiš liku koji tumačiš. Pašović je reditelj sa kojim sarađujem dugo, veoma je inspirativan, ima zanimljiv proces rada, lako dolazi do svih rješenja. Aleš Kurt je moj drugi omiljeni reditelj.
Po čemu je osoben vaš glumački metod za oživljavanje scenskih ličnosti?
– Tu nema ključa, to se desi u simbiozi sa rediteljem, i sa kolegom koji vam je partner. Bez te otvorenosti nema povezanosti i uspona u izgradnji uloge. To je misaoni napor, dešava se kroz proces rada i ono što ti kolega pruži zajedno ćete dalje raditi. Nikad nisam do kraja zadovoljna onim što sam uradila, pogotovo na filmu. Ne volim da se gledam, rijetko pogledam film u kome sam igrala, to me ne dotiče.
Ipak, u novije vrijeme snimali ste filmove. O čemu se konkretno radi?
– Radila sam sa dva mlada reditelja: Goranom Kapetanovićem, koji je snimio prvi igrani film Moja tetka u Sarajevu, i Igorom Drljačom, sa kojim sam uradila epizodu u igranom filmu Tabija – trenutno je u postprodukciji i možda će imati premijeru na SFF-u. Dugo nisam vidjela tako mlade i sposobne reditelje koji sa toliko samopouzdanja vode glumce. Oduševili su me.
Nameće se utisak da je vaša karijera tekla tiho, polagano, diskretno. Je li moglo biti drugačije?
– Prvih deset godina imala sam burnu karijeru, radila sam i filmove i TV serije, nosila sam repertoar Pozorišta mladih, na nekadašnjem Radiju Sarajevo snimala i pet emisija dnevno. Bila sam veoma popularna tada. Onda sam sebi rekla dosta, zasitila sam se svega, publiciteta, napornog rada i obaveza na raznim stranama. Mene to više nije zanimalo. Posvetila sam se porodici, imala sam malog sina. Bilo je to prije 40 godina.
Je li razlog vašeg povlačenja bilo i to što ste, možda, po prirodi samozatajni?
– Da, takva sam. Prilično sam racionalna i misaona osoba, ne radim ono što ne volim, nađem način da to eliminišem.
Čime vas je profesija obogatila, a šta vam je uskratila?
– Profesija me oplemenila na sto načina, možeš biti dobar i još bolji. Profesija me naučila da umjetnost ima čudesnu moć. Beethovenove simfonije nisu mogle zaustaviti zla koja se dešavaju u svijetu, ali su mogle ljudima osmisliti život, pružiti im nadu. Ali ne možete 24 sata biti posvećeni profesiji. Ja imam svoje preokupacije, volim da čitam, uživam gledati kviz-emisije, filmove, volim da šetam, pješačim, bavim se jogom. To je radost.
Kada ste postali članica Narodnog pozorišta, jeste li u prvi mah osjećali strahopoštovanje prema vodećoj teatarskoj kući u državi?
– Gluma je uvijek ista, uz neke male razlike između velike i male scene. Glumac tokom karijere postaje vladalac u prolazu, mi smo tu dok traje predstava, naše uloge ostavljaju tragove. Narodno pozorište je najveća kuća u BiH, ali nisam imala strahopoštovanje tada, osjećala sam ponos i zadovoljstvo jer su u ansamblu bili slavni glumci. Među njima je bila i profesorica Kaća Dorić, kod koje sam diplomirala s predstavom Mirandolina i od koje sam mnogo naučila o teatru.
Kada ste shvatili da želite biti glumica?
– Sa šest godina. Da, moguće je. Sa šest godina krenula sam u Pionirsko pozorište u Zenici, tada je to bio moj svijet, igrala sam u dječijim predstavama. Kad osjetite scenu, miris šminke, čaroliju kostima i igre, kao što sam ja to osjetila i u sebi rekla da ću biti glumica.
Šta vas danas podsjeti na rodni Bosanski Brod i porodicu u kojoj ste odrastali?
– Vođeni očevim zaposlenjem, preselila sam s roditeljima u Zenicu kad su mi bile četiri godine. Imam jednu tatinu sestru koja živi u Brodu i sa njom sam u vezi i danas. Roditelje pamtim po dobroti, brižnosti, po svemu najboljem što roditelji mogu dati djeci, a moji su imali četiri kćerke. Osim mene, to su Jasna, naša draga sestrica Brigita, koja živi u Švedskoj, i Magdalena, koja nas je, nažalost, napustila. Mi sestre smo se divno slagale, volimo se, podržavamo se.
Zbog porodice i sina Igora korigovali ste tempo karijere. Šta danas radi vaš sin?
– Sada živim sama, moj muž Besim Mulamuhić otišao je zauvijek s ovog svijeta. Sin Igor (44) je uspješan IT stručnjak, živi i radi u Švedskoj. Igor je moja najveća i najdraža uloga, moj najveći uspjeh i ponos. Nedostaje mi beskrajno. Kad vidim ovu situaciju kod nas u Bosni, bez budućnosti za mlade, onda sam sretna što živi sasvim drugačiji život.
Po čemu ste slične, a u čemu različite, vi i vaša sestra, a ujedno i kolegica, Jasna Ornela Bery?
– Slične smo po tome što imamo istu profesiju, što volimo teatar i puno razgovaramo o tome, jedna drugu podržavamo i savjetujemo. Volimo se beskrajno. Često odemo na Igman, najviše šetamo do Kozije ćuprije, tako jačamo kondiciju i opuštamo se.
Kad se osvrnete na prohujalo vrijeme, kako gledate na svoj život? Šta pomislite?
– Godine lete. Ljudski život prođe dok trepneš, sve prođe tako brzo. Mogu reći da sam sretna što sam doživjela ove godine, ljudi moraju biti sretni ako su zdravi umno i fizički, ako su bili uspješni, ako su uradili ono čemu su težili u životu. Eto, nagrada “Adem Čejvan” je potvrda mojih stremljena i želja da realiziram ono što sam zacrtala da bude.