Razgovarao Emir Imamović
Snimio Emir Burlović
Skoro da nema dana bez vijesti o novim žrtvama porodičnog nasilja. Kao što su informacije česte, tako su i posljedice sve strašnije: djeca završavaju na odjelima intenzivne njege, dok se njihove majke skrivaju iz zidova takozvanih sigurnih kuća. Čini se da to što problem postoji, ne znači da se i traži sistematsko rješenje za njega. A sve dok takvog rješenja nema, žrtve siledžija imat će svoja dva minuta na televiziji i pakao od ostatka života.
Pričom o porodičnom nasilju otvorili smo Gracija klub upriličen u nekadašnjoj prijestolnici – Travniku. Naši su gosti bili Nađa Ridžić, novinarka Federalne televizije, i Enes Škrgo, V.D. kustosa za književnost Memorijalnog muzeja rodne kuće Ive Andrića. Razgovarali smo još i o braku kao instituciji, granici između javnog i privatnog, razlici između vjere i religije te američkoj pop pjevačici Britney Spears koja se ošišala naćelavo.
Da li je u BiH došlo do porasta broja slučajeva porodičnog nasilja ili takvi slučajevi dobivaju veću medijsku pažnju nego prije?
Enes: Teško je egzaktno odgovoriti. Recimo da je nivo porodičnog nasilja otprilike isti, pa je odgovor u drugom dijelu pitanja. Dakle, porodično nasilje danas dobija veći medijski prostor nego prije.
Nađa: Slažem se sa Enesom. Porodičnog nasilja je bilo i prije, a ni broj slučajeva sigurno nije bio manji. Mi danas i na tom polju imamo jednu licemjernu situaciju: brojne nevladine organizacije bukvalno sebi traže posla i onda se preko njihovih pokušaja pridaje više pažnje slučajevima nasilja u porodici. Nije to samo po sebi loše, naravno. Prema ozbiljnim istraživanjima, svaka četvrta žena u Americi je žrtva porodičnog nasilja. Možete onda misliti šta se dešavalo i šta se dešava u Bosni i na Balkanu? Jedino što se kod nas o tome nije pričalo. Nažalost, povećana medijska pažnja kod nas ne znači i sistematsko rješavanje problema žrtava nasilja. Evo, imamo slučaj djevojčice iz Unsko-sanskog kantona koju je otac brutalno pretukao. Šta se desilo: djevojčica je sklonjena u jednu od famoznih sigurnih kuća pod okriljem neke nevladine organizacije i nakon oporavka mora se vratiti u porodicu, dakle, pod šake istom onom čovjeku koji ju je pretukao! Poznat je i slučaj dječaka, učenika prvog razreda srednje škole, iz okoline Gornjeg Vakufa, koji je, zbog teških trauma i kontinuiranog trpljenja porodičnog nasilja, ubio ljubavnicu svoga oca. Godinama su svi, od socijalnih radnika do policije, znali u kakvim uslovima živi to dijete, da njegov otac u porodičnoj kući drži nelegalnu kafanu, da je nasilan, i trebalo se desiti da to dijete počini ubistvo da bi se kako-tako reagiralo. Moj je stav, dakle, da je sva medijska pompa i sva priča nevladinih organizacija zakašnjelo pranje savjesti bez konkretnog rezultata.
Kako komentirate činjenicu da je šišanje naćelavo britanske pop pjevačice Britney Spears globalna vijest i da je njen novi izgled čak i u BiH dobio prostor u skoro svim novinama?
Enes: Riječ je o, nazovimo je, montaži atrakcije u svijetu koji je pretrpan različitim informacijama. U moru različitih vijesti traga se za navodno ekskluzivnim informacijama koje se onda plasiraju kao važne i udarne, a zapravo se samo skreće pažnja sa puno važnijih pitanja današnjice. Suštinski je, naravno, sasvim nevažno da li jedna medijska ličnost pušta kosu ili se šiša naćelavo, kao što je nevažno da li to radi neko ko nije poznat, ali samim tim što je anoniman ne može privući pažnju.
Nađa: Da je nevažno, potpuno se slažem. Opet se vraćamo licemjerju, koje ne okružuje samo nas, nego je jednako svugdje u svijetu. Većina medija koji su objavili vijest o njenom šišanju i prodaji kose na aukciji za valjda milion dolara, zanemaruje ili neadekvatno tretira činjenicu da ta žena zanemaruje vlastitu djecu i da će joj ona, vjerovatno, biti oduzeta!

Šta je uzrok tome da je danas sve vijest i da više nijedna vijest zapravo nije važna? Ili nije važna onoliko koliko bi trebala biti?
Enes: Živimo vorholovsko pravilo o 15 minuta slave za svakoga. Kada zaista svi imaju jednako pravo na tih 15 minuta, onda sve postaje važno ili se kroz medije plasira kao bitno, iako to ni izbliza nije.
Nađa: Stvarnost se pokušava prikazati drugačijom nego što jeste. Umjesto bavljenja suštinskim problemima, činjenicom da nam djeca imaju loše obrazovanje, da se javljaju davno iskorijenjene bolesti, da nema novca za najobičnije vakcine, traga se za nečim što je u trendu ili se trend proizvodi. U isto vrijeme kada se, dakle, Britney Spears šiša i od toga nastaje vijest, u New Yorku vlada epidemija ušiju! Zar to nije daleko značajnije? New York se, dakle, u stvarnosti bavi desetinama hiljada zapuštene djece, a mediji nečijim šišanjem.
Koji je, prema vašem mišljenju, razlog sve masovnijoj objavi privatnih snimaka seksualnih odnosa na internetu?
Enes: Riječ je o nastavku priče o tome šta sve danas može biti vijest. Pokušava se, zapravo, proizvesti ili plasirati nešto što je, kao, drugačije od onoga što se svakako može vidjeti u pornofilmovima i na programima kablovskih televizija. Ja sam zaista uvijek izbjegavao da gledam takve snimke, jer me ne zanimaju, niti imam pravo na taj način ulaziti u nečiju privatnost. Ako me već zanima pornografija, onda ću radije otići do prve videoteke. Na kraju krajeva, pornoindustrija je tu mnogo ozbiljnija.
Nađa: Seks koji nije samo fizička, već i emotivna radnja, pretvoren je u javni čin kroz pokušaj izazivanja pažnje. Takav seks je predmet manipulacije i neka vrsta investicije.
Enes: U filozofiji je poznata sintagma “propast Zapada”. I ona se kroz dekadenciju zaista događa, a mi nismo samo svjedoci, već i sudionici propasti.
Nađa: Sjetite se pogibije lady Diane. Jednako je odjednom postalo važno i to kako je poginula i to s kim je bila i zašto.
Enes: Wittgenstein je to sjajno rekao: “O čemu se ne može govoriti, o tome se treba i mora šutjeti!”
Čija je krivica veća: medija koji fabriciraju nevažne informacije ili publike koja konzumira takve vijesti?
Enes: Krivica je jednaka. Ako informacije o kojima govorimo ne bi imale publiku i odjek, prestala bi njihova proizvodnja. Jednostavno, neisplativo je objavljivati nešto što nikoga ne zanima. Vidimo, međutim, da su ljudi zainteresirani za tuđe privatne živote i za sve što će ih barem nakratko odvući od stvarnih, životnih problema, i onda se krug zatvara.
Nađa: Slažem se, potpuno.
Psihijatar Stanislav Feldman je nedavno u jednom novinskom intervjuu ponovio tezu iz svoje posljednje knjige da je ulazak u brak samo zbog zaljubljenosti nerazuman potez. Slažete li se s tom tvrdnjom?
Nađa: Naravno. Brak nije samo zaljubljenost. Brak, odnosno porodica, jeste jedina institucija u kojoj dolazi do međusobnog nadopunjavanja partnera. Samo u tom okruženju osoba može biti i nesretna, i neraspoložena, i tužna, i bolesna… Van tog svijeta moramo imati masku. Savršenstvo znači naći osobu pred kojom možeš pokazati ono što osjećaš u svakom trenutku.
Enes: Pa, nisam baš pozvan da govorim o tome, ali sam siguran da se brak i bračni odnosi temelje na daleko složenijim stvarima od tih početnih nagona koji imaju svoju važnost, ali ne mogu biti osnovom. Svjedoci smo da brakovi koji se temelje na čistoj ljubavi imaju kratak rok trajanja, jednostavno, propadaju.

Nađa: Problem je i što ovo društvo uči mlade da je brak bauk. Djevojka ostane trudna i dvoje mladih se moraju vjenčati da dijete ne bi bilo rođeno u vanbračnoj zajednici. Dakle, oni ulaze u bračni odnos pod prisilom, u bijegu od nekakve sramote. Ja imam dovoljno godina i iskustva da mogu reći kako se moj i suprugov odnos nije nimalo promijenio od vremena kada nismo bili u braku. Promijenile su se jedino obaveze koje dolaze sa djecom. Brak nije samo držanje za rukice, nego zbir odgovornosti prema sebi i drugima.
Isti čovjek također kaže da sve velike religije zagovaraju seksualnu represiju. Slažete li se?
Enes: Ne vjerujem da imamo i vremena i prostora za ulazak u raspravu o postulatima velikih religija. Da skratim: velike religije na sve načine žele odvući ljude od užitaka jer na taj način uspostavljaju kontrolu nad njima. Eliminacijom životnih zadovoljstava, koje se postiže represijom, kontrola nad čovjekom je uspješnija. Recimo da je to jedno od objašnjenja.
Nađa: Religijske institucije jednostavno pokušavaju uspostaviti kontrolu i nad mentalnim i nad fizičkim životom sljedbenika.
Enes: Vjera je intimno osjećanje, a religija pripadnost instituciji. Religija, dakle, pokušava opredmetiti vjerovanje, odnosno emocije, kako bi ih nadzirala. Vjera je samim tim intimna stvar, a religioznost zanimanje.
Gracija 50, februar 2007.