Napisala Živana Jovančić
Snimci Jasmin Brutus i privatni album
Na najljepši je način Hajrudin Šiba Krvavac pronio svijetom ime našeg grada sa filmom Valter brani Sarajevo, a da niko i nikad nije našao razloga da mu posveti ulicu u ovom gradu. Možda bi ovaj reditelj potonuo u zaborav, možda bi njegovo ime bilo nepoznanica za nove generacije da nije televizije koja često emituje njegove filmove: Most, Partizanska eskadrila, Diverzanti i kultni Valter brani Sarajevo. Pulskom dobitniku dviju Srebrenih arena, dobitniku mnogih društvenih priznanja kao što su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva i Dvadesetsedmojulska nagrada, posvetili su filmsko veče, u okviru 7. SFF-a, vodeći zaposlenici Kinoteke, Devleta Filipović i Vesko Kadić. Tada su o prominentnom reditelju bivše države govorili i glumci iz njegovih filmova Ljubiša Samardžić i Igor Galo. Bilo je i drugih koji su pokušali da ožive sjećanja na Šibu Krvavca, neka su nespretno ispričana, neka nisu nikad realizovana, a u oba primjera razočarali su suprugu pokojnog reditelja Ešrefu Krvavac (75), penzionisanu ekonomisticu.
Od najbližih Šibinih srodnika, većina nije među živima, osim dva mlađa brata koji žive u Kanadi i Sarajevu, te Šibine supruge Ešrefe. A otkako Šibe nema, zaboravili su je i njihovi zajednički prijatelji. Začude je takve promjene kod ljudi, ali ostaje mirna i koncentrisana na vlastiti život, u kojem čuva uspomene na svog dragog Šibu.
“I danas kad analiziram naših dvanaest godina života, sve mi je prošlo kao najljepši film. Imali smo ugodan život, nikad nismo bili kod kuće vikendom, Nove godine dočekivali smo u Dubrovniku, zajedno smo odlazili na filmske festivale, imali smo prijatelje. Vjerovali ili ne, s njim nije bilo lako živjeti. Znao je ponekad biti oštar, ponekad ljut, a znao je duboko da me dirne svojom pažnjom. Jedan njegov rođak rekao mi je pred udaju da će život sa Šibom biti težak jer ima dijabetes, sam sebi ubrizgava insulin, ali ja bih i dalje sve trpjela samo da je još poživio.”
Ešrefa i Šiba vidjeli su se jednom površno, a pravi susret desio se pet godina nakon smrti njenog prvog supruga, u vikendici njenih kumova u Semizovcu. Dolazio je s društvom na sjedeljku, zbog čega će je kuma zamoliti da joj pomogne da pripremi trpezu za goste. Čim se pojavila, svi su se pitali ko je ta žena, a muškarci ko muškarci, pozvali su je da sjedne za sto. Kad je društvo trebalo da krene, Šiba joj je prišao, izbiflao broj telefona i rekao joj: javi se. Nije ga zvala, ali jedan dan kolegica na poslu podigla je visoko telefonsku slušalicu i rukom joj dala znak da dođe. “Bio je to Šiba. Pitao je zašto ga nisam zvala. Rekao je da će me čekati u dva sata ispred firme, i kako je tad počeo dolaziti, mjesec dana dolazio je pred firmu u isto vrijeme. Onda je riješio da odemo u restoran Stojčevac, htio je da mi ispriča sve o sebi; rekao je da on o meni sve zna, ali od priče nije ništa bilo jer su se iznenada pojavile neke beogradske filmadžije, spojili smo stolove i ostali do neka doba noću.”
Šibina prošlost zanimala je Ešrefu jedino zbog filmske djelatnice i poliglotkinje Eve Čerešnješ, koju je ostavio poslije osamnaest godina veze. Oni koji su poznavali Evu, pričali su da je tada osijedila preko noći. Ešrefu je kopkalo zašto je tu ženu ostavio poslije toliko godina, pravi razlog nikad nije otkrila, a kolegice s posla govorile su joj i da ga ne traži. Neko vrijeme krila je od majke i kćerki da ima prijatelja s kojim se viđa, a nakon višegodišnje veze, ona i Šiba stali su pred matičara 1988. Nova snaha najstarijeg sina porodice Krvavac nije bila po volji nikome, ali jeste svom izabraniku koji joj je od početka prepustio svoje finansije: držala je kod sebe sve njegove kartice i novce, jer je Šiba bio, kako kaže, aljkav s papirologijom. Sa njim je ušla u društvo poznatih ljudi s filma, kao što su Mirza Idrizović i Zlata Kurt, Dragan Resner i Mišo Uherka, Lula i Bata Živojinović, Jelena i Džemo Silajdžić. Za mostarskog pjesnika Mišu Marića i njegovu suprugu Azru vežu je divne uspomene: Mišo ih je često pozivao u Mostar, gostio ih je svojim divnim vinima i lozom, a jedan prijatelj naučio je Šibu da lovi ribu i divljač u Hutovom blatu. A kad se pomene južni dio naše zemlje, odakle iz Gacka potiču Šibini roditelji, Ešrefa ističe da i ona sebe smatra Hercegovkom iako je kao šestomjesečna beba s roditeljima napustila rodnu Čapljinu.
“Kad god se priča o Hercegovini, sjetim se jedne anegdote. Često smo putovali na jug, Šiba mi je tokom vožnje uvijek recitovao pjesme, pričao bi mi ono što je pročitao u novinama i zapamtio, i na kraju bi rekao: ‘Eto, tako ti je to, moja draga Beatriče‘.”
I DALJE BIH SVE TRPJELA “Vjerovali ili ne, s njim nije bilo lako živjeti. Znao je ponekad biti oštar, ponekad ljut, a znao je duboko da me dirne svojom pažnjom. Jedan njegov rođak rekao mi je pred udaju da će život sa Šibom biti težak, jer ima dijabetes, sam sebi ubrizgava insulin, ali ja bih i dalje sve trpjela samo da je još poživio”
Šiba je želio da Ešrefa uvijek bude uz njega; jedva se navikao da ona mora obaviti sve kućne poslove, pa bi on za to vrijeme čitao novine i odspavao u svojoj sobi. Živio je boemski, bio je omiljen u društvu, s prijateljima je često odlazio na tucanu kafu u malu kafanu kod Višegradske kapije, volio je da prijatelje pozove kući, u njihov stan u centru grada, znao je lijepo pričati, bio je duhovit, a znao je i sočno opsovati. To je Ešrefi bilo grozno, jednom mu je prijetila da će ga ostaviti zbog toga, ali “njegova raja uvijek ga je branila i tvrdila da mu psovke lijepo stoje”. Znala je sve što voli, sve njegove navike, htio je da ga prati gdje god da krene, bilo to na festival ili na snimanje filma. Pričao joj je da svoj prvi igrani film Vrtlog smatra prvom pobjedom, govorio je da nema filma ako ne zapali aerodrom, ako ne digne u zrak kompoziciju voza, i da bez toga film nema prave draži i prave filmske predstave. Pričao je da je Valtera pripremao dugo, da je film iznenada prikazan 1972. godine kad je Josip Broz Tito posjetio Bugojno, a on nije bio siguran ni da li je finalna postprodukcija završena, ali kad se na kraju prolomio aplauz, shvatio je da je od nervoze polomio jednu ručnu svjetiljku u svom džepu.
“Šiba je sve igrane filmove snimio prije mene. U naše vrijeme radio je dokumentarne filmove za hercegovačke hidroelektrane, i tad sam samo jednom bila s njim na snimanju. A kasnije, kad je želio snimati film o ratu na moru radnog naslova Konvoj za El Šat – Tramontana, po svom scenariju, bili smo u Herceg-Novom i okolini, a s nama Lula i Bata Živojinović. Tada ga je Bata uvjeravao da snimi taj film, ali Šiba je mislio da će teško naći sredstva, tvrdio je da osjeća da to neće moći uraditi. Šteta je što nije snimio taj film, našle bi se mogućnosti, stvorio bi on novac, ali nije bilo života.”
U međuvremenu, poznati reditelj obolio je od dijabetesa. Njegov prijatelj Dragan Resner tvrdio je da je bolest prouzročio stres; pričao je da je Šiba bio perfekcionista, znao je svaku filmsku scenu provjeriti po pet puta. A nešto kasnije, operisao je srce na klinici u Sremskoj Kamenici: imao je tri bajpasa i dva premoštenja. U tim kriznim trenucima Ešrefi je puno značilo što su uz nju bili Bata i Lula, s kojima su se družili.
Životni krug se zatvara
“Operacija je uspjela, ali Šiba je morao više paziti na svoje zdravlje, a volio je da dobro pojede i popije, jedino je prestao pušiti. Kad je pred rat trebalo da ode na kontrolni pregled u Sremsku Kamenicu, a sve je već bilo dogovoreno, uveče mu je pozlilo”, priča Šibina supruga dok joj se oči pune suzama kad pomisli na posljednje sate njegovog života. Ljekari su mu ugradili pejsmejker, oni su bili optimisti, samo se Ešrefi činilo da je njen Šiba dobio neku čudnu tamnu boju lica koja joj se nije dopala. Tad se Šiba žalio da mu je hladno, noge su mu bile kao led, umotala ga je u deku, a u trenu kad ga je pogledala, njegove oči bile su gotovo izvrnute, dozivala ga je, nije je čuo, dozivala je pomoć po bolničkim hodnicima, da bi se napokon pojavila sestra, rekla je da je ostao bez kisika, “ali ne brinite, imamo još malo kisika”. Šiba je došao k svijesti. Sutradan je Ešrefa požurila u bolnicu. Niko joj se nije obraćao, bila je napeta, pa se sama popela na sprat, pokucala je na vrata jedne doktorice koja ju je dočekala riječima: “Pa, zar vam niko ništa nije rekao!?” Istog trena znala je da je sve gotovo, znala je da ju je tog 11. jula 1992. njen Šiba zauvijek napustio.
Danas su uz Ešrefu najdraže osobe, kćerke Alma (56) i Aida (54), unuci Benjamin i Tina i praunuka Lea. Često odlazi u vikendicu van grada, naročito ljeti uživa u prirodi; povremeno se viđa s drugaricama, a ponekad joj se jave neki od starih prijatelja. Kad god može, polako sređuje dnevnik, zabilješke i dokumentaciju svog Šibe Krvavca.