Latest Posts

ELVIR KARALIĆ, OSNIVAČ HUMANITARNE ORGANIZACIJE POMOZI.BA

Dosad smo pomogli 700.000 ljudi

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Uhvatili smo ga u periodu kad je najviše zauzet. Decembar je mjesec kad u Udruženju Pomozi.ba doslovce vrije, a njezin osnivač, Travničanin Elvir Karalić (39), koji broji drugu deceniju života u Sarajevu, ima pune ruke posla. Bezbroj je poziva. Sve je više onima koji pomoć trebaju, a većina apela završi u Pomozi.ba “Dva su žarišta, da ih tako nazovem, u toku godine: ramazan, zbog osiguravanja iftara kojima je potreban, i decembar, zbog praznične atmosfere, svi su tada darežljiviji i doniraju više. Javlja nam se veliki broj kompanija, ali i veći broj pojedinaca”, govori Elvir.
Humanitarna organizacija Pomozi.ba, kao prvo, snabdijeva migrante hranom i odjećom, i to rade već godinama – još od vremena kad su ljudi koji traže svoj put ka Evropskoj uniji nama bili samo vijest u Dnevniku. Drugo, trenutno organizuje konvoje pomoći Albancima koji su u nedavnom zemljotresu ostali bez krova nad glavom. “Kod nas je to bilo dva dana aktuelno, a onda su nas privukle druge teme, ljudi su zaboravili na Albaniju… Mi pripremamo konvoj pomoći koji najviše uključuje građevinski materijal, jer ljudima treba obnoviti srušene kuće. U toku decembra će se isporučiti 10-12 šlepera pomoći.”
Treće, cijele godine se radilo na akciji pomoći za gladnu djecu Jemena, u kojem je, kako se procjenjuje, od 2015. do 2018. umrlo blizu 85.000 mališana, a oko sedam miliona njih svaku noć ide gladno na spavanje. “Tamo ćemo raditi distribuciju pomoći u januaru, i dijelit će se direktno porodicama, a sada su u toku pripreme. U Jemenu ljudi umiru od gladi, ali i to postane stara vijest, narod ogugla. Mi ne možemo i ne smijemo da oguglamo.” Pomoć se dijelila i prije dvije godine u Siriji, kad je upućen konvoj sa 260 tona hrane, a godinu prije toga i u kampovima na granici Sirije i Turske. Sve preko Pomozi.ba.

Četrdeset zaposlenih

Četvrto i nikako najmanje važno su uobičajene aktivnosti, a jedna od njih jeste osiguravanje užine za djecu lošijeg imovnog stanja. Taj projekat traje od marta 2014. godine. “Imamo korisnike iz sedamdesetak škola širom BiH, a između 1500 i 2000 đaka dobivaju besplatno užinu. To je tuga: mjesečna užina za jednog đaka je 10 maraka, a roditelji jednostavno nemaju tih deset maraka! Ovdje izuzimam Sarajevo, ali ostatak države je potpuno druga priča. Radi se o manjim, ruralnim mjestima, gdje ljudi nemaju 10 maraka mjesečno djetetu za užinu. Jednostavno, nemaju. Imamo uvijek aktivan humanitarni broj 17002 i jednim pozivom se doniraju četiri užine; pet takvih poziva je 10 KM i jedno dijete je zbrinuto za taj mjesec.” A o siromaštvu koje je teško zamisliti možda govori i sljedeća priča: jedna djevojčica koja užinu dobiva besplatno prvi je put probala lisnato pecivo s višnjom, pa je, oduševljena, polovinu sakrila u džep kako bi odnijela sestri.
Usto, u okviru projekta “Obrok za sve” Pomozi.ba isporučuje hranu za više stotina starih, bolesnih i iznemoglih ljudi u BiH. Na dnevnom nivou se, uzimajući u obzir sve aktivnosti s hranom, isporuči oko 5.000 obroka. A da ne govorimo o tome da se dio obroka pošalje na ličnu adresu. I za sve što rade, imaju 40 zaposlenih: 25 kuhara, 10 skladištara i terenaca i pet ljudi u administraciji. “Ogroman je posao u njihovim rukama”, kaže Elvir.

Kako pomoći bolesnoj djeci?

Nizama Ašćerija, Lejla Tatarević i Aida Polutan-Karalić su samo dio ovog vrijednog tima, a zahvaljujući njihovom velikom radu i trudu, mnoga djeca nisu gladna zaspala, mnogi su dobili krov nad glavom, priliku za novi život… Prikupljanje donacija za liječenje bolesne djece, ali i odraslih, i njihovo izmještanje vani, postalo je već, kako kaže Elvir, sektor za sebe u Pomozi.ba. “Zadnjih godinu-dvije smo veliki, da ne kažem najveći, broj akcija za liječenje iznijeli preko naše organizacije. Mjesečno imamo preko 2000 apela za pomoć. Ne možemo fizički da stignemo da ih pregledamo! Najveći broj apela je za pomoć bolesnoj djeci. Realno, ljudi više reaguju na takve apele; što je osoba starija, teže se odlučuju na akciju. Usto, sve apele moramo provjeravati, da ne bi bilo zloupotreba. Ali mi nismo jedina organizacija, a ima onih koji ne provjeravaju; može i sam čovjek pokrenuti akciju, mediji će to objaviti, nema niko vremena da provjerava… One koji zloupotrebljavaju treba javno prozivati kako bi se preventivno djelovalo na one koji to namjeravaju uraditi. Mi smo vrlo oprezni, radimo s jasno predočenim dokazima, jer ljudi nam stvarno vjeruju i želimo da tako i ostane.”

“Kad ujutro ustanem, dočeka me jedno bolesno dijete, u teškoj situaciji; popodne obično dobijem drugi poziv, a nerijetko navečer i treći – o djetetu koje ima još deset dana života. I svaki dan prolazim kroz isti ciklus”

- Advertisement -

Ovu godinu obilježilo im je i otvaranje restorana dobre volje za osobe koje si ne mogu priuštiti obrok. Otvoren je u oktobru, u Travniku. “Pokazalo se da je to bilo potrebno. Restoran radi na principu sistema javne kuhinje, ali mi nismo javna kuhinja, jer nas ne finansira država. Restoran izgleda kao i svaki drugi komercijalni restoran: ljudi dođu da nešto pojedu, u toplom su, neko im se nasmiješi i ne plaćaju za ono što pojedu… Vrlo je važno paziti na dostojanstvo ljudi. Imamo dosta samohranih majki, penzionera, socijalno ugroženih, sa po dvoje-troje djece u porodici u kojima jedan ili oba roditelja ne rade. Djeca ne dolaze u taj restoran jer pazimo da se ne izlažu pogledima, da ih neko ne vidi kako dolaze u objekat te vrste. Beskućnika generalno kod nas nema.”

Kako smo mijenjali stav o migrantima

Ali zato postoje migranti, ljudi koji su morali napustiti svoje domove, i koji su preplavili ulice kako Sarajeva tako i drugih gradova u nemogućnosti da odu u zemlje Evropske unije. I za njih se Pomozi.ba trudi kako i koliko može. Njihovi ljudi kuhaju za migrante u kasarni Ušivak, a dnevno prave između 2000 i 2500 obroka, u zavisnosti, pojašnjava Elvir, od broja ljudi koji su taj dan u kampu. “Mi pomažemo migrantima još od 2016. – i išli smo u Siriju da im pomažemo. Pa kad su stigli u Srbiju, išli smo i tamo. Dok su bili u Srbiji, Bosanci i Hercegovci su govorili evo vam kuće, evo vam sve! Sve dok nisu došli ovdje.”

Elvir sa članicama Udruženja Pomozi.ba Nizamom Ašćerijom, Aidom Polutan-Karalić i Lejlom Tatarević

Karalić pokušava sagledati realno stanje na terenu. Postoje izbjeglice, ali i ekonomski migranti koji žele na Zapad, u “bolji život”. Kao što to, uostalom, želi i sve više stanovnika BiH. “Migranti koji su bili tu sa porodicama, većinom su uspjeli otići, te su mahom ostali mladi muškarci iz Alžira, Maroka, Afganistana, Pakistana, i ima ih, naravno, iz Sirije. Svi su ih u početku prigrlili, a mi smo, kao organizacija, bili hvaljeni što ih pomažemo.” Međutim, kako je vrijeme odmicalo, situacija se pogoršavala, a javnost okretala protiv migranata. “Sve to u zavisnosti od regije do regije: gdje je bilo više migranata, bilo je i više problema koje prave loši pojedinci, kojih ima uvijek i svugdje. U jednom trenutku smo od heroja koji pomažu migrante došli do osude javnosti što ih pomažemo. Kad jedan od njih napravi problem, onda se svi gledaju kroz tu prizmu. I onda dobijemo komentare tipa: ‘Vi njih hranite, a oni prave probleme! Za mene ste završili, nećete više dobiti donaciju’.”
Pomozi.ba poštuje institucije sistema. Karalić nam kaže kako sarađuju sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) jer drugačije ne bi mogli biti svrsishodni i korisni. “Inače ne bismo mogli kuhati u kampovima. Sarađujemo i sa međunarodnim volonterima koji imaju dozvolu da tu rade, kao i sa domaćim volonterima. Ko god pomaže tim ljudima, a obrati se nama, izlazimo u susret sa onim što imamo u datom momentu. S druge strane, slušamo naše građane – jer mi smo posrednik u pomaganju između njih i onih kojima se pomaže. Nemamo jednog velikog donatora, nego na stotine hiljada malih donatora, i moram vam reći da je vrlo teško balansirati. Cilj nam je da migranti budu sklonjeni s ulice, da spavaju u toplom i nisu gladni, a, opet, trebamo održati i sigurnost naših građana i da se oni ne osjećaju ugroženim. Treba realno posmatrati stvari, što je jako teško u ovoj situaciji. Zato mi sarađujemo sa svima i nikog ne odbijamo, a ne želimo dolivati ulje na vatru. Naravno da ne možemo držati ljude u onome kako izgleda kamp Vučjak, ali mora postojati neka vrsta zbrinjavanja uz poštivanje određenih pravila. Mora postojati red. I opet, moram pohvaliti naše ljude: čim je stigao prvi mraz, počeli su nam donositi hranu i odjeću,kako bismo proslijedili migrantima. I ne pitaju odakle su i zašto su tu.”

Potrebe sve veće

Puno je, i previše, za nabrojati sve ono što je stalo u proteklih sedam godina, koliko postoji Pomozi.ba. “Procjenjujemo da smo dosad na neki način pomogli i pomažemo blizu 700.000 ljudi. Nekom smo omogućili da napravi kuću, nekom donirali hranu, nekom pomogli da skupi za liječenje… Kad sve uzmemo u obzir, zaista je to veliko postignuće, a mi smo relativno mlada organizacija. Nažalost, u našoj državi potrebe su sve veće iz dana u dan.”
Pomozi.ba je tako, malo-pomalo, preuzeo ulogu državnih institucija: tamo gdje država ne ulazi, ne pomaže, ne gasi požar socijalnih potreba, ulaze volonteri iz Pomozi.ba, kojima građani, jer najviše je pojedinačnih donatora, omogućuju da rješavaju probleme onih koji to ne mogu sami. “Moram napomenuti da imamo fenomenalnu komunikaciju s centrom za socijalni rad. I ono što sam primijetio jeste da nama, državi, nedostaje socijalnih radnika. Često nam oni pomažu kod provjera za neku akciju, da ne bi došlo do zloupotreba. Ta saradnja vladinog i nevladinog sektora je veoma važna. I treba je jačati. Kad bi se povećao broj socijalnih radnika na nivou kantona, entiteta, države, onda bi i nevladin sektor dosta bolje radio. Saradnju je potrebno produbiti kako bi pomoć stizala onima kojima je najpotrebnija. I humanitarne organizacije ponekad prave greške i daju pomoć pogrešnoj osobi. To je zato što nemaju dovoljno informacija, a ti podaci trebaju dolaziti od socijalnih radnika.”

“One koji zloupotrebljavaju treba javno prozivati kako bi se preventivno djelovalo na one koji to namjeravaju uraditi. Mi smo vrlo oprezni, radimo s jasno predočenim dokazima, jer ljudi nam stvarno vjeruju i želimo da tako i ostane”

Lokalne humanitarne organizacije su za Pomozi.ba od velike pomoći, jer je lakše detektovati slučajeve u socijalnoj potrebi, kad postoji uvezanost na lokalnom nivou. “To se pokazalo zaista uspješno. Jer ako imamo šleper odjeće i pošaljemo ga na pogrešnu stranu, nismo ništa postigli. Informacije su važne.”

Kad prorade emocije…

Elviru se lično bar dvaput dnevno javi neko kome treba pomoć za liječenje. Što znači da mjesečno dobije 60 apela za pomoć. Samo on. “Kad ujutro ustanem, dočeka me jedno bolesno dijete, u teškoj situaciji; popodne obično dobijem drugi poziv, a nerijetko navečer i treći – o djetetu koje ima još deset dana života. I svaki dan prolazim kroz isti ciklus. Puno, puno je apela za liječenje. To su stotine miliona maraka. I evo da ilustrujem: kad bismo imali mašinu za rezanje para, namučili bi se da izrežemo taj novac i da ga podijelimo onima koji ga trebaju.”
A nekad, jednostavno, prorade emocije. Kaže nam kako se njima ne može prepuštati, kao ni komentarima po Facebooku, jer toliko posla ima, ali nekad je dovoljan samo trentak da se slomi. “Ja mogu samo da radim, da pomažem, a onda dođe curica kojoj je umrla majka i pita – A gdje je moja mama. Ima od toga pola godine, a ja to pitanje ne mogu da izbrišem iz glave. Toj curici smo pomogli, napravili kuću, obezbijedili sve, ali ona čeka svoju mamu. To me dotuče. A na dnevnom nivou je toliko toga da čovjek jednostavno mora ići dalje”, kaže nam na kraju čovjek čija je ideja za Pomozi.ba rođena od statusa njegove prijateljice Maje na Facebooku – Neću lajk, hoću čokoladu. I živi sve do danas i u tom originalnom obliku, jer mnoga djeca čokoladu dobiju samo zahvaljujući ovom udruženju.

Gracija 383, 13.12.2019.

Latest Posts

Don't Miss