Monday, June 24, 2024

DAMIR HUSANOVIĆ: Sa svojim klincima uživam i vjerno im služim

Lekciju o tome kako svoj posao raditi sa ljubavlju i strašću, a djeci s lakoćom prenijeti znanje, dao nam je Damir Husanović, nastavnik engleskog jezika u Osnovnoj školi u Teočaku

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Mirza Efendić

U vrijeme kada su mnogi zaboravili zašto treba voljeti svoj posao i raditi ga s ljubavlju, pažnjom i posvećenošću, 38-godišnji Damir Husanović, nastavnik engleskog jezika iz Tuzle, oduševljava svojim kreativnim i zabavnim pristupom učenicima. Njegovi časovi u Osnovnoj školi u Teočaku, gdje predaje engleski jezik djeci od prvog do petog razreda, veseli su, razigrani i dinamični, a rezultati rada odlični – djeca s lakoćom pamte i uče nove riječi te se međusobno nadmeću u što boljem izgovoru. Učionica je njegova scena za glumu, pjesmu i skečeve, a učenici interaktivna publika. Da cijela priča bude zanimljivija, Damir je bivši košarkaš koji je karijeru morao okončati zbog povreda. Njegova posvećnost profesionalnog sportiste ostala je ista, ali je teren malo drugačiji.
Kao predavač, radio je s učenicima svih uzrasta, kao i s odraslima. Trenutno radi i kao online predavač engleskog jezika za kinesku kompaniju “51 talk”, u kojoj je u protekle četiri godine odradio više od 8.000 časova kineskoj djeci i studentima. Također, zaposlen je u njemačkoj digital publishing kompaniji Speexx, u kojoj drži poslovne edukacije biznismenima i kompanijama iz svih dijelova svijeta. Prošlu godinu proveo je kao stručni saradnik/asistent na Odsjeku za engleski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, a bavi se i naučnoistraživačkim radom. Ipak, trenutno je najviše fokusiran na učenike od prvog do petog razreda osnovne škole. Kako kaže: “Sa svojim klincima uživam i vjerno im služim.”

Prošlo je neko vrijeme otkako je portal Tuzlanski.ba objavio videosnimak jednog vašeg časa. Jeste li bili iznenađeni reakcijama javnosti?
– Da. Na moje opšte iznenađenje, jedan od videa iz moje učionice je podijeljen na društvenim mrežama i postao je viralan u rekordnom vremenskom roku. Bio sam počastvovan pažnjom, ali i iznenađen, jer ovakav način nastave praktikujem već desetak godina. Poznajem dosta učitelja i nastavnika koji su jednako predani svom pozivu i čija je ljubav prema profesiji neprevaziđena. Ja sam, eto, bio taj koji je ispromovisan na jedan plemenit i divan način. Reakcije javnosti su nevjerovatno pozitivne i ljubav i podrška kojom me moji sunarodnjaci obasipaju je nagrada za sav moj trud. Ljude po prirodi privlači nešto drugačije i neobično. Način na koji predajem jezik je bježanje od tradicionalnih okova klasičnog podučavanja jezika, koje, siguran sam, nije išlo ukorak s modernim vremenom. Danas su prisutni drugačiji tokovi energije i današnja učenička populacija percipira svoju stvarnost malo drugačijim očima.

“Moji đaci su me naučili da gledam svijet njihovim očima, da budem autentičan, strpljiv, predan i plemenit”

Nekada ste se profesionalno bavili košarkom. Kako se desila ta tranzicija od košarkaša do učitelja engleskog jezika?
– Po zanimanju sam profesor engleskog jezika i književnosti i uskoro magistar anglistike. Ipak, riječ učitelj u meni izaziva potpuno drugačije, gotovo uzvišene emocije. Bivši sam profesionalni košarkaš s internacionalnim iskustvom koga su povrede uništile i doslovno bacile na koljena. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti i volje da ponovo pronađem neki svoj put i svrhu i da kanališem negativnu energiju u pozitivnu reakciju. Smatrao sam, uzevši u obzir moje životno iskustvo, da je učionica mjesto gdje mogu graditi iz temelja i utjecati na mlade živote, pokušavajući ih učiti jeziku, ali i načinu kako da se nose s nadolazećim životnim usponima i padovima. Vjerovao sam, i još vjerujem, da su ljubav, milost, empatija i dobrota ključevi izgradnje ličnosti mladog čovjeka. Tih se principa, uz osmijeh i energiju, i dalje čvrsto držim. Ovim poslom se bavim 14 godina i naišao sam na mnoge, naizgled nesavladive izazove. Ipak, uvijek smo pronalazili način da barem remiziramo, ako već ne možemo svaki put pobijediti. Bilo je, naravno, i poraza. Iz njih smo učili i postajali bolji ljudi.
Može li učionica zamijeniti košarkaški teren?
– Legendarni košarkaš Micheal Ray Richardson jednom je prilikom izjavio da sve što je ikad trebao u životu jesu dvije stvari: loptu u rukama na kraju utakmice i da bude voljen. Lopta već odavno nije u mojim u rukama, ali me moji klinci u školi obasipaju ogromnim količinama ljubavi. U mojim očima, to me čini pobjednikom.
Kako ste došli na ideju da znanje engleskog jezika prenosite djeci pjevajući pjesmice, glumeći, izvodeći skečeve?
– Smatram da je potrebno stvoriti jedan kreativan svijet, svijet ljubavi, mašte, muzike, glume i plesa. Taj isti svijet potrebno je inkorporirati u tradicionalne nastavničke tokove i stvoriti jedan kvalitetan balans u kojem se učenici mogu kvalitetno razvijati. Breme bosanskohercegovačkog života ostavlja tragove i na odraslima, a kamoli na djeci. Ideja je bila stvoriti jednu sigurnu zonu mira i odrastanja i razviti učeničku maštu kako bi dosegli neke najbolje, vlastite verzije u budućnosti. Nekad uspijemo, nekad ne. Ali svi odrastu da budu dobri ljudi. To je najveća pobjeda.
Iz videosnimaka smo mogli vidjeti odličnu dječiju reakciju na vaša predavanja. Uzvraćaju li, na vaš trud, vlastitim trudom i dobrim ocjenama?
– Uspjeh je probuditi ono najbolje u njima, interesovanje, predanost i požrtvovanost pri učenju. U takvom okruženju rezultati ne nedostaju. Najteže je uspostaviti granicu između igre i usvajanja znanja. Mislim da smo postali veoma dobri u tome. Ipak, najviše volim vidjeti kako se oslanjaju jedni na druge, kako rade zajedno i kako pomažu onima koji zaostaju. Učionica, kao i društvo jaki su samo onoliko koliko je i jaka njihova najslabija karika. Niko ne smije zaostati.

“Vjerovao sam, i još vjerujem, da su ljubav, milost, empatija i dobrota ključevi izgradnje ličnosti mladog čovjeka. Tih se principa, uz osmijeh i energiju, i dalje čvrsto držim”

Koliko je, uopće, u današnje vrijeme dobra ocjena pokazatelj znanja?
– Ono na čemu insistiram jeste da daju sve od sebe. Ocjene, život i sve što dolazi neće biti pravedni prema njima. Moj zadatak jeste da ih naučim kako da ustanu kada padnu i kako da se nose s nepravdom. Postoje djeca koja kasnije sazrijevaju, djeca koju sputavaju društvene komponente, neimaština i samoća. Sve to treba znati prepoznati i pustiti da stvari dođu na svoje, kroz određeni vremenski razmak. Tek onda možemo pričati o ocjenama, jer nije svačija cesta ista.
Je li djeci danas lakše učiti engleski jezik nego u vrijeme kada ste i sami bili dijete?
– Današnji klinci su digital native po nekom defaultu. Više su izloženi receptivnim vještinama slušanja i čitanja kroz muziku, filmove i videoigre nego što je to bila moja generacija. To ih automatski čini boljim. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da smo mi neke stvari više željeli i bili spremni da više radimo na sebi. To je vještina koju želim da ih naučim: želja i glad za uspjehom kako bi se odbacila sveprisutna inertnost i pasivnost u kojoj se nalazi većina modernih, pomalo letargičnih društava.
Sigurno ste i vi puno naučili od svojih đaka. Koju najvažniju lekciju su vam podarili?
– Predivno pitanje. Naučili su me da gledam svijet njihovim očima, da budem autentičan, strpljiv, predan i plemenit. Ne vjerujem da bih bio pola čovjeka koji sam danas da nisam kročio u učionicu. Naučili su me da drugarska ljubav uvijek pobjeđuje i da su dobro i zlo gotovo uvijek crno i bijelo, a nikad sivo. Ako nekog voliš, reci mu; ako ti neko nedostaje, nazovi ga. Tako jednostavno.
Sjećate li se svojih učitelja, kakvi su bili?
– To je pitanje na koje sam posebno osjetljiv. Moji učitelji su bili mađioničari koji su pod ratnim dejstvima, uz sveprisutno siromaštvo i bol, pravili jedan čaroban svijet ljubavi u učionici. To ostane uz čovjeka, ta zahvalnost. Izgubio sam oca u ratu kao dječak od osam godina i životna mi je misija bila i ostala stvarati svijet u kojem nijedno dijete, bez obzira na ime i prezime, više nikad ne smije proći kroz takvo nešto. To je zaostavština koju su meni ostavili moji učitelji i nastavnici. Na tome im neizmjerno hvala.
Podržavaju li vas kolege u načinu na koji držite časove?
– Radim u Teočaku, u jednom kreativnom okruženju, sa sjajnim kolegama koji izgaraju za djecu svaki dan nastave. Ponosan sam na njih i na njihovo znanje i ljubav, a vjerujem da su i oni na mene. Posebni su to ljudi, posebne hrabrosti i senzibiliteta, i iskrena mi je čast što dijelim predavački prostor s njima. Ipak, moja porodica, supruga Nusreta i djeca Omar i Esma su moja najveća podrška i životni smisao. Učiniti njih ponosnim, uvijek je krajnji cilj.
Je li vas obradovao povratak u školske klupe? Koliko su djeca izgubila zbog online nastave?
– Mogao bih reći da su gubici bili nenadoknadivi, ali iskreno vjerujem da to nije bilo toliko strašno koliko djeluje. Djeca su usvajala znanje u otežanim okolnostima, dosta teže nego u učionici, ali je bilo izvodivo. Da bi tako nešto opstalo, potreban je određen nivo informatičke pismenosti, među đacima i nastavnicima, i naravno, obostrana dobra volja. Sretan sam zbog povratka u školske klupe zbog njihove socijalizacije i boravka u učionici koja stvara atmosferu učenja dosta bolje nego što to radi laptop u spavaćoj sobi.
Ako bismo govorili o reformi obrazovanja, koja bi, iz vašeg iskustva, bila primarna promjena za uzrast djece kojima predajete? Traži li se previše od djece danas kada je škola u pitanju?
– Fasciniran sam kako funkcioniše finski obrazovni sistem, a postoji ogroman broj članaka na internetu koji ga potvrđuju kao nešto ultrapozitivno i drugačije. Ipak, svjestan sam svog okruženja i malih koraka koje svakodnevno moramo praviti kako bi naše škole bolje funkcionisale. U našim školama fokus je na ocjeni, a ne na funkcionalnom znanju i vještinama od kojih će ti klinci sutra živjeti. Da bi se to promijenilo, znanje treba zavoljeti, učiniti ga dostupnim i inspirirajućim kroz jedan drugačiji svijet, daleko od sivila i monotonije. Stvarno vjerujem da to nije toliko teško izvesti. Zato i radim na način na koji radim.
Po čemu biste voljeli da vas vaši đaci jednog dana pamte?
– Volio bih da me pamte kao čovjeka koji ih je bezuslovno volio i davao zadnje atome snage da se osjećaju zaštićenim, sigurnim i voljenim. Volio bih da im budem inspiracija kao čovjek koji je kroz trnovit i težak životni put, ipak, nekako, stao na svoje noge i nesebično bio u službi dobra, mira i ljubavi. Želim da im budem drago i toplo sjećanje, i utjeha u trenucima kada život ne bude pravedan prema njima. Stara izreka kaže: “Volite svoju djecu i kada nisu u pravu jer će ih život kažnjavati i kad ne budu krivi”. Sve su to moja draga i dobra djeca, i jednog dana, kada budem samo sjećanje, volio bih i da tada budem njihova snaga.

Gracija 416, novembar 2021.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img