DA SAM JA NETKO: Kako pomoći migrantima i izbjeglicama?

0
17

Volonterke i volonteri s kojima smo razgovarali u Graciji već mjesecima, neki i godinama, pomažu izbjeglicama i migrantima u našoj zemlji. Ne pripadaju nikakvim organizacijama, već su se samostalno udružili na temelju prijateljstava i poznanstava te, bez puno priče, prionuli na posao. Pitali smo ih kako bi oni pomogli u rješavanju situacije s ljudima u pokretu

Priredila Mersiha Drinjaković
Snimili Mirza Efendić (Una Storia) i Nikola Blagojević (Spektroom)

Lejla, Maja i Ines sa Marokancem Hamzom Rahmilijem koji im pomaže u distribuciji pomoći i prevođenju
Riječ volonter (franc. volontaire) označava osobu koja dobrovoljno pomaže društvu u vanrednim situacijama, u ratu ili neposredno nakon njega, tokom prirodnih katastrofa ili bilo kojih situacija koje iziskuju pomoć. Volonteri su osobe koje bez naknade obavljaju neki posao, službu, to je, dakle, neplaćeno, neprofitno, dobrovoljno djelovanje koje ima različite oblike. Prvi put su se volonteri organizovali prije tačno stotinu godina: 1920., kada su Pierre Cerosole i Hubert Parris u Francuskoj osnovali prvu međunarodnu grupu volontera, obnavljajući selo Esne razoreno u Prvom svjetskom ratu. To je bio začetak, a volonterizam se počeo širiti nakon Drugog svjetskog rata, te je 1948. UNESCO osnovao krovnu organizaciju svih volonterskih udruženja – Koordinacijski odbor za međunarodnu volontersku službu (CCIVS), čija je uloga širenje iskustva i informacija kao i lobiranje boljih uslova za volontere.
Volontera i volonterki ima i u BiH: vrijedni, konkretni, rade human posao, a sada ga ima više nego ikad jer ljudi u pokretu, kako glasi uvriježeni naziv za izbjeglice i migrante, trebaju njihovu pomoć. U Sarajevu predano rade projekt-koordinatorica Ines Tanović-Sijerčić, glumica Maja Izetbegović i administrativna i marketinška menadžerica Lejla Demša. S njima volonterski posao, kažu nam, rade i Ermin Bravo, Adnana M. Čamdžić, Lejla Kusturica i Lejla Aganović.  Organizovali su se putem društvenih mreža te u jednoj garaži napravile svoj “ured”, iz kojeg prikupljenu odjeću, obuću i higijenske potrepštine šalju migrantima i izbjeglicama. Na istom je humanitarnom zadatku i administrativni radnik Nihad Suljić iz Tuzle, koji iza 16 sati odlazi s posla i pridružuje se ljudima u pokretu, rame uz rame, kako kaže, “nekome ruksak, nekome hrana, nekome samo bezrezervna podrška, lijepa riječ, osmijeh i neizostavna molitva da dosanjaju svoj san o boljem životu”. Njegova sugrađanka Dženeta Delić Sadiković dane provodi na autobuskoj i željezničkoj stanici, gdje su migranti formirali šatorsko naselje i gdje ih je dnevno u prosjeku oko dvije stotine, jer uvijek treba nekome priskočiti, makar osmijehom i lijepom riječi.
“Volonteri nisu plaćeni, ne zato što su bezvrijedni, već zato što su neprocjenjivi”, rečenica je koju najčešće citiramo kada govorimo o ljudima koji se ne libe pomoći drugima, a izrekla ih je kanadska igračica curlinga Sherry Anderson. I to je toliko važno i tačno. Bez volontera, mnogima u našem društvu (ili bilo kom društvu) bilo bi daleko gore.
 

LEJLA DEMŠA

Senzibilizirala bih bh. društvo

Najvažnije je da svakom čovjeku pristupamo individualno. Da ih ne doživljavamo kao grupu i da ih, kao takve, ne stigmatiziramo. Jer istorija je pokazala da je takav tretman ljudi opasan. Trebamo im omogućiti da imaju ime i prezime, te da svako od njih dobija ono što mu je potrebno: djeca da imaju pravo na školovanje, studenti na fakultet, a profesionalcima da se omogući da konkuriraju u svojim profesijama. To je najbolji način integracije. Sjetimo se kako su nekad o nama govorili: ‘glupi Bosanci’, ‘izbjeglice iz Bosne su lopovi’… i sl. U velikim grupama ima svega, ali niko ne smije teretiti nevinog atributima koje ne zaslužuje, tj. ne smijemo karakterizirati ljude na način svi su ovakvi i onakvi. U tom smislu neophodno je senzibilizirati bh. društvo.
 

MAJA IZETBEGOVIĆ

Može se mnogo učiniti samo osmijehom i dobrom voljom

Sa grupom divnih, posvećenih volontera učestvujem u prikupljanju i podjeli odjeće i ostalih potrebnih stvari za svakodnevno preživljavanje migranata na ulicama, po sarajevskim minusima. Znam da nemam mogućnost rješavanja pitanja migranata na globalnom nivou, ali ono što mi se pokazalo iz prakse kroz komunikaciju i rad s ostalim volonterima je da svako od nas na individualnom planu može mnogo učiniti samo jednim osmijehom i dobrom voljom. Često srećem ljude koji zajedno sa svojom djecom dijele pomoć i odgajaju ih u duhu empatije i prihvatanja različitosti, to je slika Sarajeva i BiH koju trebamo graditi i njegovati. Huškačka propaganda u javnosti, ksenofobija i rasizam, govor mržnje i raspirivanje straha od migranata i stranaca, nažalost, prednjače u odnosu na veliki broj pozitivnih i plemenitih primjera koji za rezultat mogu imati samo ozdravljenje našeg društva.
 

INES TANOVIĆ-SIJERČIĆ

Omogućila bih da se osjećaju poštovanim i dobrodošlim

 
Prije svega, poštivala bih zakone ove zemlje, koji svakoj osobi koja je zatražila azil u našoj zemlji omogućavaju human tretman i zaštitu – pravo na smještaj, hranu, obrazovanje i zdravstvenu brigu. Preuzela bih brigu za sve one koji svakodnevno pristižu u našu zemlju, bez obzira na njihovu namjeru da u njoj ostanu ili samo kroz nju prođu, na human, tretman dostojanstven čovjeka. Zaštitila bih najranjivije grupe kojih je svakim danom sve više na ulicama Sarajeva – maloljetnike, žrtve trgovine ljudima i dr., koji u našoj zemlji nemaju apsolutno nikakvu zaštitu. Svjedoci smo da niti država niti međunarodne organizacije koje se bave pitanjem migracija nisu u stanju da odgovore na adekvatan način na situaciju u kojoj se nalaze ljudi u pokretu u našoj zemlji, i koji preživljavaju zahvaljujući solidarnosti građana i građanki. Naš rad počiva upravo na tome – solidarnosti i jednakosti. Neki među nama imaju višegodišnje iskustvo, neki su tu tek par mjeseci ili tjedana, ali svi sa istim osjećajem i željom, a to je da pružimo ruku solidarnosti svima koji su na ovaj način prisiljeni da putuju i traže bolje sutra za sebe i svoje porodice, i omogućimo, nadam se, da se u našem gradu i zemlji osjećaju poštovanima i dobrodošlima.
 

NIHAD SULJIĆ

Vratio bih ovim ljudima dostojanstvo

Nihad Suljić sa Dadijem iz Sirije

 

 
Da sam ja netko, vratio bih ovim ljudima dostojanstvo. Da sam ja netko, natjerao bih i vlast i organizacije da rade svoj posao. Da sam ja netko, vratio bih osnovna ljudska prava ljudima u pokretu. Migranti i izbjeglice nisu samo statistika. Oni su ljudi, nečiji sinovi, muževi, braća. Oni su ljekari, poljoprivrednici, zanatlije. Oni imaju snove. Oni se usuđuju krenuti na ovaj ludi put slijedeći vlastite snove o boljem životu. Da sam ja netko, Bosna i Hercegovina bi bila zemlja koju će po dobru pamtiti. Da sam ja oni, da imam dovoljno snage slijediti svoje snove, stvari bi bile mnogo bolje.
 

DŽENETA DELIĆ SADIKOVIĆ

Riješila bih pravni status migranata i izbjeglica

Dženeta Delić Sadiković s migrantima koji borave na tuzlanskoj željezničkoj i autobuskoj stanici
Pravni status izbjeglica i migranata se mora riješiti. Također, potrebno je animirati javnost u smislu socijalizacije i integracije migranata i izbjeglica u bh. društvo, jer mnogi naši ljudi su neupućeni ili su pod uticajem medijskih izvještavanja pa prisustvo ljudi u pokretu smatraju nepoželjnim. Za ljude koji borave ovde najvažniji je smještaj, i, naravno, rješavanje osnovnih potreba, ali kampovi i druge vrste smještaja ne rješavaju situaciju dugoročno. Mi nismo zemlja odredišta, samo tranzitna zona za ove ljude, a oni se ipak već duži vremenski period zadržavaju ovdje jer ne mogu dalje. Da bismo bili samo tranzitna zemlja, potrebna je mogućnost prelaska granice. I to je ključna stvar kojom bi trebalo da se pozabave političari, jer ovo je trenutno jedno od najvažnijih pitanja BiH.
 
Gracija 7.2.2020.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here