“Ovaj film je moja pobjeda. Ne pobjeda glumice, već nešto potpuno intimno i lično što mi je falilo u životu”, kaže sarajevska glumica Belma Salkunić nakon zagrebačke premijere Glasa, novog filma Ognjena Sviličića, u kojem igra glavnu ulogu
Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević
Glumica Belma Salkunić (31), članica ansambla Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, niže uloge u matičnoj kući, u kojoj teku pripreme za predstavu Veliki diktator. Bez sumnje, ovaj naslov asocira nas na čuveni istoimeni film Charlieja Chaplina, koji spaja satiru vezanu za Hitlera i nacizam i tragikomediju, što je i centar iz kojeg potiče ideja za predstavu, čija je premijera zakazana za 27. februar. Velikog diktatora u Narodnom pozorištu režira Admir Glamočak, dramatizaciju i adaptaciju potpisuje Almir Imširević, a u brojnoj glumačkoj ekipi igra i Belma.
Naša glumica, koja je zadnje dvije-tri godine igrala na scenama i drugih pozorišnih kuća, te snimila nekoliko epizoda za TV seriju Žigosani u reketu, igra glavnu ulogu u Glasu, novom filmu poznatog zagrebačkog reditelja i scenariste Ognjena Sviličića. U središtu priče je tinejdžer Goran (Franko Jakovčević) koji stiže u dom za maloljetnike, u kome dolazi u sukob sa sredinom zbog svog ateizma, a Belma igra direktoricu doma Danijelu. Film je svjetsku premijeru imao u oktobru 2019. na Međunarodnom filmskom festivalu u Busanu, u Južnoj Koreji, najvećem azijskom festivalu, a 21. januara ove godine premijerno je predstavljen u Zagrebu.
Iščekivana premijera filma Glas, reditelja Ognjena Sviličića, okupila je protagoniste u Zagrebu. Kakve utiske imate sada, nakon što ste pogledali film?
– Čini mi se da još uvijek nisam svjesna šta se desilo. Još mi je potrebno neko vrijeme da se utisci slegnu. Iz Zagreba sam odmah uskočila u sarajevsku kolotečinu i sve obaveze nastavila kao da se ništa nije desilo. Divno je bilo na premijeri, nestvarno. Mislim da će publika prihvatiti film. Za mene je njegova tema veoma značajna, aktuelna: govori o religiji, o pritisku koji društvo vrši na pojedinca koji želi slobodu. Glavni junak, Goran, nije odgajan u duhu religije i odupire se pravilima koja u domu imaju primat. Takva osobina mladih ljudi je divna, to da se može usprotiviti masi ne zato što je a priori buntovnik, nego zato što traga za argumentima. To je lijepa poruka.
Po čemu ćete najviše pamtiti snimanje?
– Ovaj film je moja pobjeda. Ne pobjeda glumice, već nešto potpuno intimno i lično. Desilo mi se da mi film pokaže koliko sam jaka, a to mi je falilo u životu. Kad sam otišla iz Sarajeva u ljeto 2018. na snimanje, otišla sam nesigurnim koracima, skromno, tiho, preispitujući se u sebi da li sam uopšte trebala krenuti, a vratila sam se jaka, stamena, čvrsta i sa osmijehom. Otišla sam da tražim Danijelu, ulogu žene koju igram u filmu, a pronašla sam i Belmu i Danijelu. I zavoljela obje. Po tome ću pamtiti ovaj film.
“Kad sam otišla iz Sarajeva u ljeto 2018. na snimanje, otišla sam nesigurnim koracima, skromno, tiho, preispitujući se u sebi da li sam uopšte trebala krenuti, a vratila sam se jaka, stamena, čvrsta i sa osmijehom”
Reditelj Sviličić veoma je naklonjen bh. glumcima. Šta je tipično za njegov rad i saradnju s glumcima, po vašem mišljenju?
– Ne znam da li je to slučajnost da za filmove bira bosanskohercegovačke glumce, ali Ognjen je perfekcionista, širok je, otvoren je, važan mu je kvalitet, svejedno mu je odakle je ko, njemu je važno da se posao uradi. Hrvatska ima sjajne glumce, također, možda se samo zasitio pa mu gode ljudi sa malo drugačijom energijom.
Šta se moglo čuti na premijeri u susretu i razgovoru između vas glumaca i reditelja? Šta biste izdvojili?
– Za ulogu Danijele preporučila me Nađa Josimović, kolegica s klase, i bilo mi jako značajno da to opravdam. Ona mi je srčano čestitala i prokomentarisala s Ognjenom da sam napravila dobar posao. Vidjeli smo se Franko Jakovčević i ja, on igra Gorana u filmu, bio mi je sjajan partner, mislim da će imati sjajnu karijeru. Zadovoljna sam i reakcijom premijerne publike, zaista je velika stvar kada vas u drugoj zemlji lijepo dočekaju, priđu vam s lijepim komentarima. Na premijeri je bilo puno ljudi, mnoge i ne poznajem, ali su svi prilazili, čestitali mi. Tu noć podržali su me glumica Nancy Abdel Sakhi te kolege s klase Dino Rogić i Enis Bešlagić. Njihova podrška i društvo su mi neopisivo puno značili. Hvala im.
Koliko je važno da i mi u BiH snimamo filmove koji se tiču naše realnosti, našeg sadašnjeg trenutka?
– U našoj zemlji više je nego važno da se bavimo problemima s kojima se susrećemo, ali kod nas se na dnevnom nivou otvori bezbroj tema, problema i skandala, i sve da imamo produkcijske kuće s milijardama u budžetu, ne možemo stići snimiti sve. Jedva čekam da se u BiH počne snimati više nego sada. Današnja situacija je neprihvatljiva, veoma je nepovoljna za nas glumce.
Poslije svega, mama Belma je ista kao i sve mame. Kako napreduje vaš dječak?
– Taj dječak, kako kažete, sada je momčić od sedam godina, Mak Košutić. Prepun je školskih obaveza koje malo remete leptirići u stomaku zbog jedne djevojčice. Divan je karatista, pažljiv prema svojoj mami, a mama će sve učiniti da bude bezbrižan i da ne skida najljepši osmijeh sa lica.