Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović/Spektroom
Već četiri godine Barbara Dätwyler Scheuer, otpravnica poslova u Ambasadi Švicarske u BiH i direktorica Programa saradnje Švicarske u BiH, Sarajevo zove domom. Stigla je iz Tunisa, gdje je četiri i po godine radila na tamošnjem razvojnom programu, a prethodno je u Bernu bila nadležna za humanitarni program u Evropi i Sredozemlju. Kad je bila mlađa, radila je četiri godine za UNDP u Palestini, dvije godine u Gazi i dvije u Jeruzalemu. “Izgradnja novog programa u Tunisu nakon Arapskog proljeća bila je vrlo zahtjevna. Krenuli smo od nule i od nas se očekivalo da u roku od samo nekoliko mjeseci pokažemo rezultate razvojnih projekata koje smo tek započeli. Sve oči – švicarske vlade i parlamenta, kao i švicarskih medija – bile su uprte na nas. Usto, nestabilna sigurnosna situacija otežavala je naš rad na terenu. U četiri i po godine sam zaposlila i obučila više od 30 osoba i uradila mnogo pionirskog posla”, prisjeća se na početku razgovora Barbara Dätwyler Scheuer. “Kad sam u augustu 2016. počela raditi u Sarajevu, bila sam vrlo sretna što dolazim u radno okruženje u kojem je sve funkcionisalo poput kazaljke na satu. S druge strane, u Tunisu je nakon pada diktature uočen duh optimizma. To se u BiH trenutno, nažalost, ne osjeti mnogo.”
Krenimo od ličnog nivoa; kako biste nekome ko vas vidi prvi put sebe opisali u tri rečenice? Ko je Barbara?
– Odmah započinjete s najtežim pitanjem. Od djetinjstva čeznem za otkrivanjem novih stvari. “Strano” me je oduvijek fasciniralo. Posjeta bazaru u Jeruzalemu, kada sam imala 16 godina, ostavila je trajan dojam na mene i pokazala mi put ka mojoj profesionalnoj budućnosti. U životu sam mnogo putovala. Otkrila mnoga prekrasna mjesta i srela divne ljude, ali sam takođe vidjela i mnogo bijede. To me je naučilo da cijenim ono što mi u Švicarskoj imamo: funkcionalan državni sistem, socijalnu sigurnost, ali i izvrsnu prirodu. A to je druga strana mene. Veoma sam vezana za prirodu. Roditelji su me naučili kako voljeti prirodu. Stoga me u slobodno vrijeme često možete vidjeti u vrtu, bilo da je to u južnoj Njemačkoj, gdje suprug i ja imamo stari mlin za vodu, ili u Sarajevu, gdje smo iznajmili kuću sa velikim voćnjakom. Odlikuje me igra između čežnje za stranim i čežnje za rodnim krajem. U poslu sam osoba koja rado pokreće nove inicijative i koju je teško zaustaviti. Humor mi je jako važan. S vremena na vrijeme je dobro nasmijati se samima sebi.
Brojite četvrtu godinu u BiH: šta ste očekivali kad ste tek došli, šta vas je iznenadilo?
– U BiH sam bila još 2003., na jednoj regionalnoj radionici. Iskreno rečeno, nisam imala posebnih očekivanja, ali sam ubrzo bila izuzetno oduševljena Sarajevom. Grad mi se takoreći odmah uvukao pod kožu. Zračio je nečim, za mene posebnim, što ne mogu objasniti. Bio je to sličan osjećaj kao onda u Jeruzalemu kada sam imala 16 godina. Rekla sam sama sebi: vratit ću se ovdje na duže. I uspjelo je. Sviđa mi se multikulturalna priroda grada Sarajeva, njegov položaj, utisnut u dolinu okruženu zelenim planinama. Dopada mi se takođe što moje kolegice i kolege, uvijek kada se okupimo izvan radnog vremena, izvade svoje muzičke instrumente, a onda se i zapjeva. A imate tako melodične pjesme. Bilo da je riječ o sevdalinci, ex-yu popu ili rap muzici, oduševljena sam. Čak sam počela učiti lokalne pjesme sa svojom profesoricom bosanskog jezika, od Selme do Bureka.
Ipak, mora biti i da nešto može bolje, šta ste primijetili?
– Ono što me negativno iznenadilo, zapravo me je čak šokiralo kada sam u januaru 2016. došla u izvidničku misiju u Sarajevo, bio je užasno zagađen zrak, zbog čega su mi oči zasuzile čim sam izašla iz aviona. Zrak je vani bio prepun ugljena, a u zatvorenom ispunjen duhanskim dimom. Zato smo odmah odlučili unajmiti kuću na visinskim dijelovima grada. Tu me, međutim, mnogo ljuti što ljudi bacaju svoje smeće u obližnju šumicu pored naše kuće. Svakog proljeća suprug i ja započnemo akciju čišćenja i sakupimo vreće smeća. Nisam navikla na to. Roditelji su me naučili kako pravilno odlagati svaki komad otpada. Otpad koji se odlaže u prirodu drastično umanjuje velike turističke potencijale BiH. Hej ljudi, imate prekrasnu zemlju. Čuvajte je!
Uz veliko iskustvo koje imate u oblasti razvojne saradnje i humanitarne pomoći – šta ste prepoznali kod nas kao polje koje možete unaprijediti. I s kim sarađivati?
– Postoji mnogo toga što bi trebalo poboljšati u BiH. Svi znamo koji su to izazovi: zemlji su potrebni veća vladavina prava i demokratski procesi, bolji ekonomski uslovi, jači privatni sektor i manje nezaposlenosti, ali i socijalni sistem koji štiti najranjivije pojedince u društvu. Ali prije svega, potrebne su donositeljice i donosioci odluka koji će ujediniti svoje snage kako bi zajedno doveli zemlju do napretka. Uvijek me boli kada vidim koliko se energije troši na političke razmirice, umjesto da se posveti briga o onom suštinski bitnom: potrebama bh. stanovnika i razvoju zemlje prema EU. U okviru programa saradnje Švicarska djeluje prvenstveno na nivou opština, jer upravo tu osjećamo najviše opredjeljenja i političke volje od strane donositeljica i donosioca odluka i vidimo najveći potencijal za razvoj. U opštinama možemo vidjeti najkonkretnije rezultate našeg rada. To, naravno, nije dugoročno rješenje, jer također želimo postići institucionalne i sistemske rezultate na državnom nivou. Ubuduće ćemo tješnje sarađivati s organizacijama civilnog društva, ali ne sa favoritima donatora, već s onima koje uživaju visok stepen vjerodostojnosti kod stanovništva čije interese predstavljaju. Željeli bismo postići da civilno društvo zahtijeva više reformi.
Ko vas je oduševio ovdje, kakve inspirativne primjere ste vidjeli?
– Upoznala sam puno ljudi koji su me inspirisali, posebno mislim na članove mog tima u ambasadi. Dosada sam najinspirativnije razgovore imala s mladima. Pri tome mislim na susret s grupom dvadesetogodišnjaka, koji se kao članovi klubova “Budi muško” širom zemlje bave rodnim stereotipima i zalažu za sprečavanje nasilja nad ženama. Svaki od njih mi je ispričao ličnu priču, pri čemu su nasilje i droga kod mnogih bili dio svakodnevnice. Bilo je dirljivo vidjeti kako su se ti mladići promijenili, kako su postali samokritični, ali takođe i samopouzdani i proaktivni. Oni sada u školama razgovaraju s mladima s velikom uvjerljivošću i zalažu se za ravnopravnost spolova. Postali su uzori novoj generaciji. Ovakvi primjeri me ohrabruju u uvjerenju da je promjena moguća i često se protivim onim kolegicama i kolegama iz drugih zemalja koji se žale na situaciju u državi tvrdeći da se nikada ništa neće promijeniti.
A šta biste mijenjali?
– Iskorijeniti sistem klijentelizma, manje iseljavanja u Evropu i više žena na rukovodećim pozicijama! Moja želja za ljude u BiH je da se uspiju izvući iz sistema klijentelizma. Za to je potrebno puno hrabrosti. Sjećam se razgovora s jednom rukovoditeljicom u državnoj službi koja je odbila da na oglašeno radno mjesto zaposli osobu predviđenu prema stranačkoj knjižici. Ustrajala je, i uprkos ogromnom pritisku, na upražnjeno radno mjesto je primila najprikladniju osobu. Pružila sam joj moralnu podršku. Želim takođe da ljudi svoju budućnost vide u BiH i da se angažuju ovdje, a ne u inostranstvu. Iseljavanje mladih ljudi u inozemstvo, koji su dobro obrazovani, često i s porodicama, predstavlja katastrofu za zemlju. Nadam se da će u budućnosti više žena zauzeti vodeće položaje u politici i ekonomiji. Ali to zahtijeva preispitivanje uloge žene u društvu. Sljedeći lokalni izbori su prilika za to. Pokrenut ćemo kampanju koja će, nadamo se, podstaći birače da se propitaju zašto još nisu glasali za žene.
Švicarska je sveprisutna u BiH na raznim poljima, ali ljudi bi trebali znati više o tome… Otud i kampanja Zajedno ubrzavamo napredak?
– Da, Švicarska je već 24 godine angažovana u BiH. Uložili smo više od milijardu KM u konkretne razvojne projekte koji imaju za cilj poboljšati život ljudi i podržati reforme. Švicarska je danas, nakon EU i SAD-a, treći najveći donator u zemlji. Međutim, dugo vremena smo propustili da komuniciramo rezultate našeg rada. Kao Švicarci uvijek smo malo skromniji i manje glasni od ostalih. U 2017. godini napravili smo anketu među ovdašnjim stanovništvom o poznavanju našeg razvojnog programa. Naravno, svi su znali za Švicarsku – za čokoladu, satove, sir, demokratiju i Rogera Federera, ali jedva da je iko znao za razvojni program Švicarske u BiH. To nam je otvorilo oči. Odlučili smo aktivnije komunicirati, naprimjer preko Facebooka. Naši novi kratki filmovi pod sloganom “Ubrzajmo napredak zajedno” prikazuju šta to Švicarska podržava i pomaže i kako. Naš moto je: “Pogledajte, napredak je moguć ako se aktivno angažujete. A mi vas u tome podržavamo.” S druge strane, također želimo podijeliti naše rezultate s građankama i građanima Švicarske, tako da i oni mogu biti ponosni na rezultate švicarskog angažmana u BiH. Uostalom, oni finansiraju ovaj program svojim poreznim doprinosima.
Gdje i kako je angažman Švicarske mijenjao stvari nabolje? Koliko ste naučili iz iskustava s terena?
– Švicarski razvojni program pomaže BiH u područjima u kojima možemo ponuditi inovativne pristupe: dobro upravljanje i pružanje kvalitetnih usluga građanima na lokalnom nivou, ekonomski razvoj, promocija poduzetništva i stručnog obrazovanja kao i zdravstva. Rezultati su impresivni! Naši projekti su u posljednje tri godine obuhvatili milion ljudi. Ti ljudi danas piju čistu pitku vodu ili dobivaju bolju medicinsku njegu. Mnogi imaju bolje poslove. Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez naših posvećenih partnerskih organizacija širom zemlje. Održive promjene ne mogu se postići preko noći. Zato se naši projekti često protežu i do 12 godina. I, naravno, iskustvo koje stičemo tokom terenskih posjeta projektima su alfa i omega u našem radu. Za mene lično, terenske posjete predstavljaju motivaciju za dalji angažman. Vidim za šta vrijedi raditi. Projekti oživljavaju i dobivaju ljudska lica.
Sigurno znate da često koristimo stihove Dine Merlina “Moj je život Švicarska, skoro pa savršen” kad opisujemo nešto dobro posloženo, lijepo uređen sistem. Tako vas mi vidimo ovdje – je li to baš sve tako?
– Srećom, u Švicarskoj nije sve savršeno. To bi bilo zastrašujuće. Naprimjer, lično još nisam zadovoljna rodnom ravnopravnošću u mojoj zemlji. Ali istina je da su naš perfekcionizam i posvećenost kvaliteti učinili Švicarsku uspješnom zemljom na međunarodnom nivou. Naše blagostanje i stabilnost dijelom su posljedica i političkog sistema Švicarske i direktne demokratije. Time je omogućeno da se glas građanki i građana čuje na svim nivoima vlasti. Još jedna snaga naše zemlje je naš sistem stručnog obrazovanja. To je jedan od razloga zašto Švicarska ima jednu od najnižih stopa nezaposlenosti na svijetu.
“Sjećam se razgovora s jednom rukovoditeljicom u državnoj službi koja je odbila da na oglašeno radno mjesto zaposli osobu predviđenu prema stranačkoj knjižici. Ustrajala je, i uprkos ogromnom pritisku, na upražnjeno radno mjesto je primila najprikladniju osobu. Pružila sam joj moralnu podršku”
Koliko švicarska iskustva, te sličan sistem uređenja, mogu koristiti BiH u praksi – zašto više ne “prepisujemo” od vas?
– Švicarsko znanje već je dio svih naših projekata. Švicarski tužitelji iz kantona Zürich, medicinsko osoblje iz raznih švicarskih bolnica, eksperti i ekspertice za stručno usavršavanje i mnogi drugi donose švicarsko iskustvo i znanje u BiH. Organizujemo i posjete u cilju razmjene iskustava između predstavnica i predstavnika naše dvije zemlje. Posljednjih godina su realizovane dvije takve posjete između švicarskog kantona Glarus i Bosansko-podrinjskog kantona, kao i između kantona Graubünden i Unsko-sanskog kantona. Otvoreni smo i zainteresovani da dijelimo još više. Veoma bi me usrećilo kada bi BiH mogla preuzeti dio švicarskog duha zajedništva. Kao Švicarska, mi smo nacija dobre volje. Iako govorimo četiri različita jezika (njemački, francuski, talijanski i retoromanski), SVI želimo biti i ostati Švicarkinje i Švicarci.
Koga vidite kao najpouzdanije partnere, ljude na koje možete računati da će biti nositelji napretka, njegovog ubrzanja?
– Takozvani akteri promjena s kojima uglavnom želimo raditi mogu se naći svuda. Uvijek iznova susrećemo gradonačelnice i gradonačelnike na lokalnom nivou, nažalost premalo žena, koji su istinski zainteresovani za poboljšanje života ljudi. Kao i, naravno, puno mladih ljudi koji se angažuju, bilo da uz inovativnu ideju osnivaju svoj start-up i tako stvaraju radna mjesta, ili da se u okviru organizacije civilnog društva zalažu za važna pitanja u ovoj zemlji.
Kako izgleda vaša svakodnevnica?
– Moji dani prije Covida-19 su izgledali potpuno drugačije; puno više sam prisustvovala sastancima licem u lice i konferencijama, a i navečer sam imala obaveze. Često sam organizovala službena druženja kod kuće. Moj suprug je kuhao za goste koji su cijenili ovaj lični gest. Sada se sve to odvija u vrlo maloj mjeri. Prije pandemije sam takođe mnogo putovala, naročito kako bih upoznala realnost BiH izvan Sarajeva, vidjela rezultate projekata na licu mjesta i razgovarala s projektnim partnerima. Danas tek svaki drugi dan odlazim u ured jer radimo u dva tima i dvije smjene. Imam mnogo virtualnih sastanaka, pa mi navečer glava zuji. Potom odlazim u svoj vrt, prošetam oko drveća i uberem trešnje, marelice, kruške, jabuke ili šljive, ovisno o sezoni. Zelenilo mi veoma prija.
S iznajmljenom kućom dobili ste i posebne susjede…
– Prvobitno smo iznajmili kuću s dva psa. Veći je bio pas čuvar, ali smo ga morali dati jer je stalno bježao. Mali pas je jorkširski terijer. Zove se Turky i Turčin je jer dolazi iz Istanbula. Mali pas nam je veoma prirastao srcu. Bila sam vrlo sretna što ga imam tokom mjera restrikcije koje su bile na snazi u vrijeme koronakrize kada je moj suprug preko tri mjeseca bio zadržan u Njemačkoj. Danima je često bio jedino živo biće u mojoj blizini. Turky je postao dio naše male porodice.
Šta će vam najviše nedostajati iz BiH?
– Moj tim, moj tim i opet moj tim, i naravno – moj raznovrstan rad u ambasadi! Pogled na Sarajevo i iz Sarajeva na okolne planine s kućama koje se gnijezde na obroncima grada! Otkrića putovanja s mužem i Turkyjem! Pjevanje u autu na putu za Banjaluku! Smijeh sa mojom profesoricom bosanskog jezika zbog pogrešno izgovorenih rečenica! Voćnjak u cvatu u mom vrtu! Nedostajat će mi osjećaj da živim ovdje. I to ozbiljno mislim.
Šta ste otkrili tokom života ovdje u BiH a da je naše, domaće – knjige, muzika, filmovi, predstave? Šta vam se sviđa?
– Kao prilagođavanje i pripremu za BiH pročitala sam, kao i svi drugi, roman Ive Andrića Na Drini ćuprija, pogledala mnoge emotivne filmove, najviše tokom Sarajevo Film Festivala. Doduše, uvijek me uznemiri to nešto mračno u filmovima. Jer fokus je uglavnom na suočavanju s prošlošću. To je važno, ali teško da se mogu prisjetiti filma nešto pozitivnijeg tona i koji je usmjeren na budućnost. U međuvremenu sam se pozabavila i muzikom, historijom sevdalinke.
Po čemu ste prava Švicarkinja?
– Ne znam. O švicarskoj kulturi postoje mnogi stereotipi. Možda i ja, kao i mnogi Švicarci i Švicarkinje imam problem da zažmirim na jedno oko ako stvari nisu baš savršene. Ili moja želja za putovanjem? Mi volimo planinarenje, a planinarske staze u Švicarskoj su izuzetno dobro razvijene. Jedna švicarska posebnost je da se, kad planinarimo, pozdravljamo međusobno kada nam se putevi ukrštavaju. Kad to ovdje učinim, a ne mogu si pomoći, to je vjerovatno genetski, ljudi me ponekad pomalo iznenađeno gledaju, ali onda radosno odzdravljaju.
Gdje vas i kada vodi karijera u bliskoj ili daljoj budućnosti?
– U Švicarsku ćemo se vratiti sljedeće godine. Nakon više od deset godina u inozemstvu, vrijeme je da se vratimo korijenima. Radujem se što ću više vremena provoditi s roditeljima, u našem mlinu na rubu Švapske visoravni. Imam još devet godina do umirovljenja. Nakon četiri godine u glavnom gradu Bernu, mogu zamisliti još jedan odlazak u inozemstvo. Ko zna, možda se ponovo vratim na Balkan!