Saturday, April 20, 2024

April u Sarajevu

Ako je išta, Sarajevo je i Dario Džamonja. I mene lično najviše na april '92. u Sarajevu podsjeća njegova priča o onom čuvenom natpisu "PINK FLOYD" na betonskoj ploči kojom je zbog snajpera zagrađena Kulovića ulica u centru grada. Ovo je priča o gradu koji pruža ruke.

Piše: Amer Obradović
Foto: Kemal Hadžić/Twitter

Moj dedo, rahmetli Salko, poginuo je na Božić 1944. godine u blizini Trnova. Bio je jedan od brojnih hercegovačkih partizana koji su dali svoj život u akcijama koje su vođene za oslobađanje Sarajeva. Nosio je fes na kojem je bila prišivena petokraka. Dedo, tako, nije dočekao oslobađanje glavnog grada Bosne i Hercegovine, koje se desilo nekoliko mjeseci kasnije. Zna se, partizani su od fašističkih okupatora oslobodili Sarajevo 6. aprila 1945., na isti dan kada ga je 1941. bombardovao njemački Wehrmacht. U završnim borbama, oko električne centrale (zgrade koja je proglašena nacionalnim spomenikom i koja se nedavno urušila), koju su ustaše pri povlačenju željeli da unište, tog istog aprila ubijen je čuveni Vladimir Perić Valter. Mit o Valteru, kojeg je poslije svojim filmom proširio Hajrudin Šiba Krvavac, postao je stvarnost ponovo aprila 1992. godine, kada je Sarajevo brutalno napadnuto i kada je počela jedna od najdužih opsada jednog grada u modernoj historiji. Pitanjem i odgovorom kojeg daje njemački oficir na kraju filma – Sehen Sie diese StadtDas ist Valter! Šiba je gradu dao totem slobode. New York ima Kip slobode, ali Šibina filmska nadrealna scena o Sarajevu prevazilazi materijalno i nepogrešivo spaja ovaj grad sa njegovim ljudima – Valter je nadživio vrijeme i ostao simbol slobodarskog Sarajeva.

Varljiv je taj april: i kiša, i sunce, ponekad i snijeg, pa vjetar i tako sve u krug… I dobro, i zlo… U aprilu, petog, KK Bosna je postala prvak Evrope u Grenobleu. Bosna je bila prvi košarkaški klub iz bivše Jugoslavije koji će osvojiti Kup evropskih šampiona. Poput kakve kultne filmske replike, ostalo je upamćeno kada je komentator Zoran Popovski igru košarkaša trenera Bogdana Tanjevića usporedio sa divnom bosanskom sevdalinkom. Kraj sedamdesetih i osamdesete, sa svim kulturnim i sportskim procvatom i Olimpijadom ’84. kao vrhuncem, Sarajevu su donijele status koji je prelazio njegove dotadašnje domete. Taj status, kozmopolitski i civilizacijskih, ovaj grad je odbranio u krvavoj opsadi i agresiji od 1992. do 1995. godine. Karim Zaimović, Kurt Schork, Kemal Monteno, Meliha Varešanović, Marko Vešović, Mirza Delibašić, Nurija Pecikoza, Davorin Popović, Abdulah Sidran, Duško Toholj, Semezdin Mehmedinović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Arijana Saračević, Nijaz Duraković, Dragan Vikić, Derviš Mahmutćehajić, Milomir Kovačević Strašni, Jovo Divjak, Zdravko Grebo, Suada i Olga, pa i Bruce Dickinson, Susan Sontag, Bono Vox, Joe Sacco… I tako unedogled može ići spisak ljudi koji su utkali sebe u slobodu, onu koju je replikom – Das ist Valter – Šiba Krvavac uramio u vječnost.

Ako je išta, Sarajevo je i Dario Džamonja. I mene lično najviše na april ’92. u Sarajevu podsjeća njegova priča o onom čuvenom natpisu “PINK FLOYD” na betonskoj ploči kojom je zagrađena Kulovića ulica u centru grada. Daco je priču naslovio ”Smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao ”, a u njoj opisuje kako je sreo druga Tihu na Titovoj ulici. Drug mu saopštava kako su četnici ubili Hamića, njihovog prijatelja i dobrog duha njihove raje. ”…Tiho je nastavio: ‘Načeli su nas, i to od glave.’ Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano “PINK FLOYD” – jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže ‘…all in all, you are just another brick in the wall…‘ – i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici.” To je slika brutano napadnutog Sarajeva, na koji je u prosjeku dnevno ispaljivano 329 granata, a samo 22. jula 1993. palo je 3.777 granata na grad. To je slika Sarajeva u kojem su snajperisti ubijali djecu. Slika grada na kojem su se iživljavali gadovi, poput ruskog pisca Limonova. U kojem su spalili čuvenu Vijećnicu i milione knjiga… Ali Balašević im je rekao surovu istinu: Sve drugo će proći, Sarajevo će biti…

Šesti april je Dan Sarajeva, dan kada će veliki naučnik, akademik Kemal Hanjalić dobiti Šestoaprilsku nagradu. Dan kada će prkosna novinarka Arijana Saračević Helać predstaviti svoj dokumentarac o Draganu Vikiću, čovjeku pod čijom zastavom je Sarajevo ostalo slobodno. I biće uvijek onih koji ne vole ovaj grad, biće i onih koji se u njega kunu, a tajkunskim poslovima uništavaju njegov urbani karakter, biće onih koji falsifikuju njegovu historiju, kao i onih koji ga blate a napravili su svoje karijere upravo i zbog tog grada. Biće i onih kojima je kotlina fizička barijera slobode, koji zarad privatnog šićara, a pod krinkom straha od drugog i drugačijeg, nameću sliku nekog lažnog Sarajeva. Lažnih Valtera će isto biti… No, u njemu će uvijek biti više onih drugih, kojima grad pruža ruke i koji ga vole. Kad sam ’97. počeo studirati u Sarajevu, grad je bio ruševina. Ali život koji je izvirao je jednostavno bio jači. I okalio grad na najteži mogući način, na onaj da je iz mita postao stvaran. A to je najviše zbog njegovih ljudi. ”Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ, ja ću tu biti”, napisao je Izet Kiko Sarajlić. Sarajevo treba voljeti. I ništa više.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img