Thursday, October 10, 2024

ANITA ŠKALJIĆ: Kada ste trudnica za vrijeme pandemije, mnoge stvari su vam uskraćene

Duga i iscrpljujuća borba s virusom u 36. sedmici trudnoće za Anitu Škaljić je ujedno bila i borba sa nefunkcionalnim zdravstvenim sistemom

Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Mart 2020. godine – kada smo na vlastitoj koži osjetili sav smisao i težinu riječi: pandemija, korona, izolacija, karantin – u domu sarajevske porodice Škaljić, Adija i Anite, imao je sasvim drugo značenje. Upravo 16. marta, 33-godišnja Anita, uposlenica agencije Zi PR Consultancy, saznala je da će postati majka.
Vijest o trudnoći Anitu je zatekla istog dana kada je objavljena informacija da BiH ide u totalni lockdown. Emocije su se smjenjivale: sreća i strah, uzbuđenje i strepnja. U kakvom će svijetu živjeti njihovo dijete? Hoće li ikada išta biti kao prije? Anitina zabrinutost bila je opravdana: baš ništa više nije bilo kao ranije, pa čak ni redovni ginekološki pregledi.
“Znala sam da moram biti optimistična i osjećala sam da će sve biti uredu, barem sve ono na što mogu utjecati. Na pandemiju nisam mogla da utječem, osim da budem podrška, te da se pridržavam epidemioloških mjera. Kada ste trudnica za vrijeme pandemije, mnoge stvari su vam uskraćene. Na pregledima sam uvijek bila sama. Suprug je bio sa mnom samo na jednom ultrazvuku i to kad se epidemiološka situacija malo primirila. Nažalost, nemamo kulturu ponašanja da netko pusti trudnicu preko reda. To me najviše ljutilo. Zato sam jasno svima i svugdje davala do znanja da sam trudna, te da bi bilo lijepo da me puste preko reda dok čekam. Trudnoću sam vodila privatno s obzirom na cijelu situaciju. Maska, dezinfekcija, mjerenje temperature, mnogobrojni formulari o Covidu-19 obilježili su moje posjete ljekaru.”
Uprkos poštivanju svih epidemioloških mjera, Anita će u 36. sedmici trudnoće saznati da je pozitivna na koronavirus. Kako, kada i gdje se zarazila, nikad neće saznati.

Anita je kćerku Laru rodila 17. novembra 2020. godine

“Kada vodite trudnoću privatno, jer tako je sigurnije zbog epidemiološke situacije, i postanete pozitivni na virus, ta ista ordinacija ne želi da vas primi. Prepušteni ste sebi i bespuću u kojem lutate. Vaga u meni tražila je pravdu u državi u kojoj nema pravde. U isto vrijeme sam bila ljuta i tužna jer ću svoju djevojčicu roditi u državi koja trudnici zalupi vrata ispred nosa samo zato što je pozitivna na virus koji hara svijetom. Kraj je oktobra, trebam raditi CTG, a nitko ne želi da me primi. Milijun poziva na koje nema odgovora. U tim trenucima ne funkcionira ni put pacijenta, a kamoli put pozitivne trudnice. Na svaki moj upit gdje i kome da se obratim, dobivala sam novi broj telefona na koji se nitko ne javlja… Svoju nemoć pretvorila sam u snagu i zahtijevala da dobijem tretman koji zaslužujem. U domu zdravlja su mi rekli da nije neophodno da radim CTG i da, ukoliko je trudnoća bila uredna, nemam razloga za paniku. Naravno da sam paničarila. Bila sam zaražena virusom od kojeg ljudi umiru svakodnevno, a u meni je rastao novi život, moja Lara. I nisam mogla dopustiti da joj se bilo šta desi. Zato sam nakon bezbroj poziva dobila uputnicu za Opću bolnicu. Iako sam zvala da se najavim, da pitam gdje i kad trebam doći, sve je bilo suprotno mojim očekivanjima. Stajala sam u redu u kojem nitko nije htio da me pusti prije sebe, zatim sam tri sata provela sama u improviziranom kontejneru, s maskom na licu i rukavicama. I sad budem ljuta kada se sjetim tog dana i tih začuđenih pogleda koji su mi upućeni samo zato što sam zahtijevala nešto što mi zakonski pripada. Nisam očekivala hotel sa pet zvjezdica, ali ordinacije bez šteke na vratima, neupotrebljive toalete, izbezumljene, umorne i začuđene doktore…, e to ne zaslužuje nitko, posebno ne trudnica”, prisjeća se Anita, čija je borba s virusom, srećom bez posljedica, trajala 14 dana.

“Kraj je oktobra, trebam raditi CTG, a nitko ne želi da me primi. Milijun poziva na koje nema odgovora. U tim trenucima ne funkcionira ni put pacijenta, a kamoli put pozitivne trudnice”

Nakon toga porodila se na Klinici “Jezero” carskim rezom. Iako je porod protekao uredno i bez komplikacija, neke slike zauvijek želi izbrisati iz svog sjećanja. “Zbunjeno osoblje bolnice, bolnica bez sapuna, sredstava za dezinfekciju, toalet koji je koliko-toliko uslovan… To su slike koje želim da izbrišem iz svog sjećanja. Zauvijek. Nadam se da to nikad nijedna trudnica neće doživjeti u BiH ili bilo gdje u svijetu. Trudnoću opisuju kao blaženo stanje, nešto predivno, posebno. I jeste takva. Ali u ovoj državi to baš i nije tako. Dok nosite u sebi to biće koje je nemoćno i ovisi samo o vama, potrebna vam je podrška, empatija i zaštita. Ne samo najbližih nego i društva, države”, poručuje Anita i dodaje da je neefikasan zdravsteni sistem i danas njena najveća strepnja.
Kada je na jednoj televiziji govorila o svom iskustvu s koronom, uslijedila je podrška žena, trudnica, iz cijele BiH. Tada je, kaže, spoznala da mnoge žene brinu iste brige. “I možda sam tada prvi put osjetila na svojoj koži da žena ženi nije vuk.”
Zato i Anita svim budućim majkama, ženama koje su upravo u drugom stanju i strahuju za ishod trudnoće ili poroda, šalje poruke nade i optimizma: “Poručila bih im da ne strahuju. Da tu situaciju iskoriste da u sebi pronađu snagu. Biti majka je najljepši osjećaj na svijetu. Majka je ljubav, hrana, toplina. Ali i hrabrost.

Gracija 411, juni 2021.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img