Saturday, May 18, 2024

AMOR GARIBOVIĆ: Modni alhemičar

Dvadesetsedmogodišnji Amor Garibović, rodom iz Sjenice, kaže da je oduvijek znao da će dio života provesti u Istanbulu, gradu koji danas doživljava svojim drugim domom i u kojem već deset godina gradi uspješnu karijeru modnog dizajnera

Napisala Amra Zvizdić
Snimila Eylül Ezik

U predgovoru romana Alhemičar, Paulo Coelho nam prepričava razgovor sa svojim Učiteljem. Od njega saznaje da postoje tri vrste alhemičara: oni koji su neodređeni zato što ne znaju o čemu govore, oni koji su neodređeni zato što znaju o čemu govore, i oni koji nikada nisu čuli za alhemiju, ali koji su uspjeli da samim svojim životom otkriju Kamen mudrosti. Ne čudi što je upravo ovaj roman ostavio snažan utisak na Amora Garibovića, modnog dizajnera koji već deset godina živi i radi u Istanbulu. U alegorijskom prikazu duhovnog puta Santiaga prema spoznaji vlastitog smisla i životne sreće lako je prepoznati fragmente iz života Amora Garibovića. Malo je rečeno o tom životu, ponekad surovom, ali u potpunosti ispunjenom ljubavlju i prihvatanjem onoga što je, kako kaže, bilo sudbinski predodređeno da se desi. Prihvatajući kismet (usud, tur.) kao neupitan princip života, svrstao se u treću skupinu alhemičara − onih koji su s mudrošću rođeni, a koji kroz život otkrivaju tajne njezine slojevitosti.
Amor potiče iz sportske porodice. Otac mu je bio selektor reprezentacije Srbije u nordijskom skijanju, a stariji brat Amar profesionalni skijaš koji je sa timom iz Srbije učestvovao na Olimpijskim igrama u Kanadi 2010. godine. I sam se bavio skijanjem sve do te iste 2010. godine, kada po povratku sa skijaške utrke u Italiji sa ocem i bratom u Hrvatskoj doživljava tešku saobraćajnu nesreću u kojoj život gubi njegov brat, a on zadobija teške tjelesne povrede. “To je život, ima neki svoj čudan tok koji ne moramo uvijek razumjeti”, kaže nam dok započinjemo razgovor o njegovom neobičnom putu u svijetu mode.

Umijeće izrade tekstila

“Imao sam svega tri godine kada sam počeo crtati. Bile su to skice ženske obuće, koje su izazivale čuđenje moje porodice. Deda je to uočio, pa me još kao dječaka odveo kod svog obućara da vidi postoji li šansa da izučavam obućarski zanat jer, kako je govorio, od samog crtanja nema hljeba. Međutim, moja mama je u startu primijetila talenat. Otac je bio uspješan sportista, pa se i od mene očekivalo da nastavim koračati sportskim putem. Bavio sam se skijanjem, išao na utrke, ali se u tome nikad nisam u potpunosti pronalazio. Poslije kobne saobraćajne nesreće, pune dvije godine sam bio gotovo nepokretan. Nakon 25 operacija, kada je uslijedio težak oporavak, mir sam pronalazio u crtanju. U bolnici u Beogradu su mi obezbijedili improvizovani stalak na kojem sam i pripremao prijemni ispit za Akademiju primijenjenih umjetnosti “Mimar Sinan” u Istanbulu, gdje kasnije upisujem Odsjek za tekstil i modni dizajn. Često bih čuo da sam nakon skijanja otkrio modu kao svoju drugu ljubav, ali prava istina je da je moda uvijek bila na prvom mjestu.”

Fasciniraju njegova nesvakidašnja upornost i ljubav prema svemu što radi. Prije započinjanja studija na ovoj prestižnoj akademiji, proveo je godinu dana intenzivno učeći turski jezik. Kaže da je oduvijek znao da će dio života provesti u Istanbulu, gradu koji danas doživljava svojim drugim domom. “Istanbul je za mene sinonim za ljubav − spoj modernog i tradicionalnog. Pored Sjenice, u kojoj sam rođen, Istanbul je jedino mjesto na svijetu u kojem u potpunosti mogu zaroniti u vrelo inspiracije. Kako je riječ o svjetskoj tekstilnoj sili, znao sam da tamo moram nastaviti svoje obrazovanje. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti ‘Mimar Sinan’, najstarijoj akademiji ove vrste u Turskoj, fokus je na izuzetno usmjerenom obrazovanju. Tekstil se, primjerice, izučava već na prvoj godini kao osnov za razumijevanje modnog dizajna. Ulazili smo u srž tekstila, od strukture različitih materijala do procesa dizajniranja i izrade tekstila. Kompletan proces obrazovanja na Akademiji pružio mi je sveobuhvatan pogled na modu, uz puno razumijevanje i srodnih tema poput historije umjetnosti i različitih društvenih uticaja na razvoj mode. Svjestan sam da se pojedine teme koje izučavamo na Akademiji, poput umjetnosti izrade tekstila, danas smatraju arhaičnim. Ali, takve vještine će uvijek prkositi digitalizaciji.”
Po završetku studija, osniva vlastiti modni brend, te pokreće proizvodnju u srcu istanbulske modne četvrti Nişantaşi. Ljudi koji ga površno poznaju misle da je svoj brend osnovao preko noći. Međutim, malo je onih koji znaju da je još na prvoj godini studija počeo raditi kao asistent u ateljeu jedne od najznačajnijih turskih modnih dizajnerica – Zeynep Tosun. Bilo je to, kaže, iskustvo koje mu je omogućilo da uporedo izučava modnu teoriju i praksu. Potom su uslijedili angažmani u ateljeima Banu Bora Mumcu i Özlem Suer.
“Spomenuo bih i svoje drage profesore sa Akademije: Füsun Demircan, Özlem Kaya, Kemal Can i Dilek Alpan, od kojih sam imao veliku čast učiti. Prekretnica se desila kada sam pobijedio na internacionalnom takmičenju za najbolji dizajn vjenčanice. Tada sam dobio priliku da organizujem svoju prvu modnu reviju u sklopu cijenjenog sajma vjenčanja u Izmiru. Nakon te revije, mnogo ljudi je željelo zakazati termin i pregledati moje kreacije. U tom trenutku sam ih mogao pozvati jedino kod sebe kući, na kafu (smijeh)! Bio sam primoran da pronađem prostor za rad. To je definitivno bio hrabar potez jer se u toj četvrti već nalazilo mnoštvo modnih ateljea koji su imali prepoznatljiv identitet i kredibilitet u modnoj zajednici. Sve i da se ispostavilo da je taj potez bio loš, mislim da bih to dobro podnio. Greške manje bole kad je čovjek mlad. Srećom, prijatelji su mi pružili veliku podršku, a tu bih posebno istaknuo Eminu Jahović.”

Omaž jakim ženama

Raditi sa modnim dizajnerom koji poznaje proces konstrukcije i izrade odjeće sigurno nije lako. Ipak, u Amorovom ateljeu vladaju sloga i potpuno uvažavanje izmjena koje znaju uslijediti u posljednji čas. “Krojačko zanimanje se u Turskoj smatra primarno muškim poslom. Imam sreću da sam okružen ženama, predivnim krojačicama i konstruktoricama koje su sa mnom od samog početka. Upoznao sam ih još kao student u ateljeu Zeynep Tosun. Ovdje posebno ističem Nilüfer Korkmaz, konstruktoricu koja mi dosta pomaže u radu i koju cijenim kao dragu prijateljicu. Stalno mi govore da ne mogu sa mnom, ali da ne mogu ni bez mene! Jako sam težak po pitanju proizvodnje jer obraćam pažnju i na najsitnije detalje. Ako primijetim samo jednu grešku, ma kako malena ona bila, krećem ispočetka. Mislim da one u potpunosti razumiju da je to rezultat želje da sve izgleda savršeno, a ne neke zle namjere. Daleko od toga!”
Garibović svoju modnu priču kroji u Istanbulu, gradu na raskršću Istoka i Zapada. Evidentan je spoj modernog i tradicionalnog u njegovom radu. Ipak, vođen simbolima i duboko fasciniran strukturom različitih materijala, taj spoj često zamaskira kroz upotrebu ručno izrađenih detalja koji priču o fuziji prošlosti i sadašnjosti otkrivaju tek iskusnim modnim promatračima.

“Jedan od najvećih izvora inspiracije u mom radu je upravo tradicija − bilo da je riječ o tradiciji mog naroda ili tradiciji kojoj svjedočim u Istanbulu. A zapravo su obje međusobno duboko isprepletene”

“Jedan od najvećih izvora inspiracije u mom radu je upravo tradicija − bilo da je riječ o tradiciji mog naroda ili tradiciji kojoj svjedočim u Istanbulu. A zapravo su obje međusobno duboko isprepletene. Potom, inspiracija dolazi iz svega što postoji na ovoj zemlji: iz boje, strukture drveta ili metala, ornamentike u džamijama ili crkvama. Misir čaršija, odnosno Egipatska čaršija u Istanbulu, mjesto je koje posjećujem barem jednom nedjeljno i čije bogatstvo boja, okusa i mirisa u meni budi volju za stvaralaštvom. Nije baš tipično da diplomski rad jednog modnog dizajnera bude zasnovan na djelu iz literature. Ipak, Alhemičar je za mene predstavljao nevjerovatan izvor inspiracije zbog simbolike mističnosti na kojoj je zasnovan. Možda se nekome može učiniti da su moje kreacije previše moderne. Možda ga na prvi pogled uopšte neće asocirati na neka davna vremena. Ali, puno toga je utkano u samu kreaciju kroz postavku određenih elemenata, poput bisera. Niti jedan biser ne stoji na određenom mjestu slučajno. Sve ima svoj savršeni smisao.”
Upravo je biser simbol koji je najviše zastupljen u njegovoj posljednjoj kolekciji koja svjedoči želji Amora Garibovića da ženi podari štit u kojem će se osjećati zaštićeno, voljeno i slobodno. “Kolekcija Pupoljak je metafora za cvjetanje ženskog duha i tijela. Zapravo je biser, koji je sastavni dio svake kreacije, svojevrstan pupoljak. Sakriven unutar školjke, sazrijeva i čeka strpljivo na trenutak kada će njegova ljepota ugledati svjetlost dana. I biser i školjku vidim kao personifikaciju žene. Svaki utkani biser u moju kreaciju je omaž jakim ženama koje su mene formirale kao čovjeka. Čitava kolekcija je oda ljepoti i snazi jedne žene. Određeni izvezeni ili utkani elementi na prvi pogled asociraju na floralne motive. Ipak, na kreacijima se kriju i animalni motivi poput jelenskih rogova, naprimjer. Fasciniran sam dualnošću jelena − njegova gracioznost i krhkost umije zavarati jer se u njemu ustvari krije ogromna snaga. Njegovu krunu – rogove − doživljavam kao personifikaciju moći. Ova kolekcija je, baš kao i sve prethodne, slojevita i višeznačna. Potrebno je razumjeti inspiraciju iz koje je potekla da bi se o njoj moglo razgovarati na pravi način.”

Izazov Zapadnog Balkana

Za vrijeme Osmanskog carstva osnovana je posebna radionica u okviru palače Topkapi Saraj za proizvodnju tekstilnih uzoraka koji su ukrašavani floralnim i apstraktnim uzorcima. Ta vrsta personalizacije tekstila se i njeguje i danas, pa zato ne čudi da Garibović za izradu svojih kolekcija koristi tekstile koji su proizvedeni isključivo za njega. “Imao sam sreću da sam još za vrijeme studija ostvario dobre kontakte sa nekim proizvođačima tekstila sa kojima i danas uspješno sarađujem. Većina materijala koje koristim je napravljena namjenski za mene. Nekad je riječ samo o određenoj nijansi boje ili gramaži tekstila, ali se ipak radi o unikatnim tekstilima koji se mogu pronaći samo u mom radu. U posljednjoj kolekciji sam koristio dosta pamučnog pliša izrađenog od egipatskog pamuka. Prisutna je kombinacija prozračnijih i strukturiranijih materijala pa me često pitaju za koju sezonu je kreirana. Volim reći da modni dizajneri koji se bave izradom couture kolekcija mogu sebi priuštiti luksuz kreiranja neovisno o sezonama. Moje kreacije nadilaze godišnja doba. Kada bih slijepo pratio modni kalendar, došlo bi do potpunog kreativnog zastoja.”
Turska je njegovo primarno tržište. Ipak, prostor Zapadnog Balkana doživljava kao veliki izazov i čežnju. Ističe da mu je velika želja posjetiti Sarajevo, grad kontrasta u kojem se sukobljavaju različite tradicije. Grad je to, kaže, u kojem je život pobijedio smrt, a ljubav mržnju. “Svoje kolekcije prioritetno izlažem u mom ateljeu, a odnedavno su izložene i u Gizia Gate, luksuznoj robnoj kući koja promovira rad turskih modnih dizajnerica i dizajnera. Možda tek 1% mojih klijentica dolazi sa prostora Zapadnog Balkana. Međutim, želja mi je da i njima približim svoj rad. Kako je moja mama porijeklom iz Bosne i Hercegovine, vašu državu volim i doživljavam kao svoju drugu domovinu. Sarajevo, taj evropski Jeruzalem, posebno me privlači. Volio bih opipati puls grada i doživjeti domaću modnu scenu. Znam da je Sarajevo Film Festival odlična platforma za promociju modnog dizajna. Turska glumica Neslihan Yeldan, moja dobra prijateljica, prošle je godine učestvovala na Festivalu i prenijela mi prekrasne utiske iz Sarajeva. Možda u budućnosti bude prilike da neka od mojih kreacija ‘prošeta’ sarajevskim crvenim tepihom. Nikad se ne zna!”
Pandemija koronavirusa je ostavila posljedice na čitav modni svijet, pa je tako eho otkazivanja modnih revija i obustavljanja proizvodnje neminovno odjeknuo i u Turskoj. Amor iskreno priznaje da je pandemija značajno uticala na njegov rad, ali i na psihu. Otkazana su mnoga vjenčanja koja su bila planirana za ovo ljeto, a samim tim i narudžbe vjenčanica koje čine okosnicu njegovog brenda u ovom periodu. No on je veliki optimista i vjeruje, kako kaže, da se sve ovo desilo za neko veće dobro.
“Imali smo priliku preispitati sebe, ali i svijet oko nas. Poput većine ljudi, ovoj situaciji sam pristupio naivno. Međutim, bilo je puno teže nego što sam mislio. Medijski pritisak na stanovništvo je bio izuzetno težak za podnijeti. Počeo se javljati strah, ali ne isključivo za mene. Brinuo sam za mamu i sestru koje su daleko od mene, za porodicu i prijatelje. Od silnih planova da budem proaktivan za vrijeme izolacije, desio mi se zastoj. Povremeno sam crtao, tek toliko da pobjegnem od stvarnosti. Međutim, u posljednje dvije sedmice izolacije mi se vratila želja za radom i uspio sam osmisliti čak četiri zasebne kolekcije. Vidjet ćemo šta će od tih skica biti i realizirano. U međuvremenu su mnogi modni ateljei i brendovi u Turskoj ugašeni. Teško mi je zbog ljudi koji su ostali bez posla, ali moram priznati da se godinama unazad osjetilo zagušenje na turskom tržištu. Imao sam osjećaj da se ljudi bave modom zato što je to interesantno zanimanje, a ne zato što prema njoj osjećaju strast. Vjerujem da ćemo u budućnosti svjedočiti pozitivnim promjenama unutar modne industrije.”

Gracija 392, 26.6.2020.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img