Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Senka Ćatić/Spektroom
Pet mjeseci nakon što je u januaru 2019. ostala bez svoje ljubimice, ženke japanskog čina Didi, menadžerica za upravljanje događajima i komunikacijom u Bosnalijeku Alma Popović-Dronjak odlučila je srce pokloniti jednoj prekrasnoj mješanki. “Iako smo rekli da nakon Didine smrti nećemo više imati ljubimce, kad smo suprug i ja vidjeli ovu slatkoću na Facebooku, u oglasu za udomljavanje, dileme nije bilo – otišli smo u Banjaluku po nju.”
Linda je ime dobila izvlačenjem papirića, jer se Alma i suprug Miroslav nikako nisu mogli dogovoriti. “Mene je otac cijeli život zvao Linda, iz kog razloga, ne znam, te mi je još draže što je i ona Linda, jer sam netom nakon njenog dolaska izgubila tatu, za kojeg sam bila strašno vezana. Linda me je izvukla iz crnila u kojem sam bila. Znala je, ničim izazvana, leći na moje grudi ili u krilo i samo me gledati, kao da tim pogledom pokušava da otjera svu tugu i bol.”
Život bračnog para nije se puno promijenio od Lindinog dolaska s obzirom na to da je prethodni pas s njima bio 11 godina. Istina, Didi nije bila hiperaktivna kao Linda. “Svaki dan, ma koliko bili umorni, imamo dugu šetnju sa njom, što i nama svakako koristi, a ona potroši višak energije. A o količni bezuslovne ljubavi koju svaki dan dobijamo ne bih ni pričala, to razumiju oni koji imaju četveronožne članove porodice.”
Linda je, kaže njena vlasnica, predivna, obožava druge pse, djecu, ljude, a Alma je često poredi s kravicom iz davnašnjeg crtića koja se svakodnevno oduševljava svijetom: cvijetom, leptirom, oblakom… “Za ovo vrijeme što je sa nama, ne znam da li se ijednom naljutila. Tačno zna kako treba da se umiljava da bi dobila svoju porciju maženja, čak i nasred ulice od slučajnih prolaznika.”
Kad je bila manja, znala je gristi papuče ukućana, pa čak i ivicu cipelara, ali to više ne radi, a Miroslav i Alma se podjednako brinu da joj ništa ne fali. “Oboje smo joj posvećeni, nekad jedno više, drugo manje, ali uglavnom je ona naša zajednička briga i ljubav.” Alma nam priča kako misli da Linda oboje voli podjednako, ali da će radije Miroslava izabrati za igru. Njih dvoje, kaže, u roku od pet minuta naprave haos u stanu sa Lindinim lopticama i igračkama. A kad bi je pitali šta najviše voli, Linda bi, da može govoriti, rekla: kosti. Njih neumorno skuplja kad se nađe vani. “I bez obzira na zabranu ili ruženje, kost se ne ispušta iz usta.”
Gracija 394