Wednesday, April 24, 2024

ALISA TELETOVIĆ: U potrazi za boljim svijetom

Nakon tuzlanske izložbe iz ciklusa “Korona 2020”, slikarica Alisa Teletović ponudila je publici kolekciju minijatura za koje kaže kako su pejzaži svjesnosti njenog duha i srca

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović / Spektroom

Slikarica, grafička i modna dizajnerica Alisa Teletović (46), uprkos pandemiji, djeluje vrlo plodonosno. Nedavno je u Tuzli izložbom “Dragi moj Bosanac i Hercegovac, probudi se” predstavila dvanaest radova iz ciklusa “Korona 2020”, a sad nam donosi novosti iz svoje radionice: kolekciju minijatura koju je nazvala “Michice”. “To su pejzaži svjesnosti mog duha i srca. Slika o meni. Različitosti, cvijeće u prirodi, zeleno drvo, vazna sa ružama i crvene planine”, tako opisuje svoj najnoviji rad.
Alisa Teletović rođena je 1974. u Banjaluci, gdje je živjela do pete godine, a onda se s roditeljima seli u Mostar, očev rodni grad. Za vrijeme rata odlazi u Australiju gdje 2000. godine diplomira pri RMIT univerzitetu u Melbourneu, studiravši likovnu umjetnost, elektronički dizajn i medije. Slika od 11. godine, a već je s 15 godina imala prvu samostalnu izložbu kao najmlađa slikarica.

Je li teško pronalaziti inspiraciju u ova izazovna vremena?
– Meni nije. Po prirodi sam jako kreativna i produktivna, a u zadnjih par godina ušla sam u svoju najbolju fazu kreativnosti. Samo stvaram, radim, i mislim da ima u meni toliko toga što želi da kroz moj umjetnički izričaj ugleda svjetlo dana. I ja mu dopuštam.
Kako se vi snalazite u doba pandemije?
– Ja sam odlučila da se u ova izazovna vremena posvetim sebi, slikanju, porodici, i jako sam sretna zbog toga. Nisam paničila, gledala vijesti i pitala se šta ćemo i kako ćemo. Odgovarala sam za sve što sam radila, za sva svoja djela i dajući priliku dobrim stvarima u meni, duhovnim stvarima i priliku životu, jer učim iz njega. Dopao mi se ovaj prekid buke i trke, prema svemu što nije suština naših života. Meni se dopao moment kad smo morali sami sebe pogledati, smiriti se, ugledati svoje nestrpljenje, kukanje, neispunjenu i površnu stranu socijalizacije i života nezadovoljstva koju živimo vec prilično dugo. Život mi je ostao isti, moje obaveze su iste, samo sam bolja u biranju prioriteta, i izoštravam fokus. Bolje raspoznajem i biram svoje vrijeme za sebe, pažnju prema sebi, i način kako i gdje idem. Učim se da sebe osluškujem, intuitivno razgovaram sa svima i prepuštam se ljubavi u meni da izađe van. Ta ljubav je dugo bila obrasla korovom, strahovima i predrasudama, društvom zlih i nevaljalih, ali kad sijate onda se i ta korov povlači i raste cvijeće.

“Gdje god sam sad i gdje god sam bila i gdje god idem, trudim se samo da radim najbolje što znam u datim okolnostima, da budem svoja, da iskreno i dobro živim svoj život, ostavim trag iza sebe i da naučim sve što mogu i treba u ovom životu da bi u sljedećem učila nešto novo”

Šta vas je motivisalo na kolekciju minijatura?
– Minijature su došle skroz spontano, jer sam na početku ove godine koristila recikliranu kožu i na njoj slikala broševe. Vrlo brzo sam imala viziju minijatura, i počela ih slikati, pokazala drugaricama, njima se dopalo, i probudilo nešto lijepo… i tako je “Michica” rođena. “Michica” je od milja nešto drago, sretno, srećica ludica.
Kakve su reakcije?
– Sjajne! Nisam nikad imala ovakve reakcije, a kreirala sam još od 2014., svilene tunike, bandane, šalove, majice, sve sa mojim slikama i “proizvode” na kojima sam slikala, ali ovo što sam osjetila, jeste čista ljubav, osmijeh, radost prema mojim dušama. “Michica” je upravo ono za čim tragam na ličnom nivou. Za boljim svijetom, dobrotom, duhovnošću, ljepotom duše. “Michica” su kreativne duše koje obasjavaju svojom dobrotom, ljepotom tražeći sebe, svoj mir i blagostanje, a pritom su pomalo i lude.
Priredili ste nedavno i izložbu iz ciklusa “Korona 2020: Dragi moj Bosanac i Hercegovac, probudi se”; šta je bila ideja vodilja?
– Ideja je došla u vrijeme pandemije. Upravo sam dugo osviješteni socijalni i društveni status prenijela na papir. Naš odnos jednih prema drugima, koji me boli već odavno, naše zlo, predrasude, neznanje i ponašanja sile nas vode u ambis. Stvarno želim da se iščupamo iz toga, i prema tome, ciklus slika je upravo poziv na buđenje, poziv na iscjeljenje. Mi se kao narod moramo iscijeliti, odavno su nam duše crne, srca tamna, oči zamagljenje. Nismo iskreni prema sebi i ne vidimo da smo pali. Sve se nadam da nećemo ostati pali anđeo, već da ćemo uskrsnuti kao feniks i krenuti u osvajanje znanja, mogućnosti, inteligencije i suštine koja donosi Mir.


Pandemija je izazov za sve nas. Koliko se ona odražava na umjetničku scenu BiH? Šta je uopšte moguće raditi?
– Ja sam u tom poređenju stvarno iznimka, jer uvijek radim i stvaram. Uvijek iznova pokazujem da se može i da se treba, jer u radu je spas. Ako se počne razmišljati ima li mene tu, ili gdje sam tu ja, ili isplati li se, onda se možete odmah povući i nestati. Mogi spavaju i ne reaguju, ali ja to nisam. Ja radim trostruko, ništa se ne isplati, ali ja to moram raditi, moram stvarati, slikati i doprinositi sebi i svojoj zajednici. To održava moj mentalni mir, imam svoj mali svijet stvaranja u kojem sam najsretnija, i to sam ja. Uvijek se može raditi, pa i u pandemiji koja se na ovaj način prišunjala u naše živote. Odustati i kukati i sažaljevati se, taj film kod mene nećete gledati.
Dugo ste živjeli van BiH, osjećate li ikad kajanje što ste se vratili?
– Ne vraćam se u taj osjećaj kajanja ili očekivanja je li bilo i šta bi bilo… Gdje god sam sad i gdje god sam bila i gdje god idem, trudim se samo da radim najbolje što znam u datim okolnostima, da budem svoja, da iskreno i dobro živim svoj život, ostavim trag iza sebe i da naučim sve što mogu i treba u ovom životu da bi u sljedećem učila nešto novo. Toliko toga ne znamo, toliko smo ignoranti i nesvjesni kao ljudi i društvo. “Michice” su tu da donesu radost i osmijeh i probude naša srca… da volimo… a to je taj početak ka ljubavi!

Gracija 404, 11.12.2020.

Možda vas zanima

spot_img
spot_img