SENAD HADŽIFEJZOVIĆ: Ja bih ih sve pohapsio

Iako već pet godina nije dao intervju, suradnika Gracije, svog nekadašnjeg učenika, nije mogao odbiti. Po prvi put krajnje otvoreno, Senad Hadžifejzović govori kako uspijeva održavati nezavisnu televiziju, otkuda mu snaga i motivi za iscrpljujući posao koji decenijama radi, o tome kako je Bakir Izetbegović učinio sve da slomi Face TV, o zlobnim tračevima da se drogira... I o mogućnosti da uđe u politiku i u Predsjedništvo BiH

Razgovarao Senad Pećanin
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Senad Hadžifejzović i Boro Kontić su moji učitelji novinarstva. O obojici bih mogao po knjigu napisati. I kako sad u nekoliko redaka uvoda u intervju, kako to običaji nalažu, predstaviti Hadžifejzovića?
Genijalni Orson Welles je 30. oktobra 1938. godine, kao mladi glumac i režiser, stavio svoju karijeru na kocku: pročitao je i režirao radiodramu kojom je milione Amerikanaca ubijedio da je počeo napad vanzemaljaca na Zemlju. Obavijestio ih je da su vanzemaljci “naoružani do zuba”, da su već likvidirali preko 7.000 američkih policajaca, da sprovode nasilje u Chicagu i Saint Louisu… Nakon opšte histerije, jedva je ubijedio slušaoce – da se šalio.
Senad Hadžifejzović je 1992. godine imao puno teži zadatak od Orsona Wellesa: kako yutelizirane Bosance i Hercegovce ubijediti da su “lokalni vanzemaljci”, njihove bradate komšije sa čarapama na glavama, krenuli u istrebljenje Bošnjaka i Hrvata?
“Dobro veče! Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat!” Samo onaj ko pamti važnost i gledanost “Dnevnika u pola osam” u državi bivših Jugoslovena može razumjeti značenje citiranih riječi koje je, tada još mladi, urednik Dnevnika Televizije Sarajevo Senad Hadžifejzović izrekao 2. aprila 1992. godine. Ono što nije prepoznao bošnjački dio troglave koalicione vlasti SDA – SDS – HDZ i ono u šta nisu vjerovale Sarajlije čak i dok je na Ilidži već pucalo, saopćio im je “televizor”, jasno da jasnije ne može biti.
Postoje ljudi koje je Bog obdario da svojom harizmom preplave svaku emisiju, svaki program, druženje, svaki sastanak, konferenciju, pijanstvo, razgovor… na kojem se pojave, bez obzira na ostatak prisutnih. U TV novinarstvu se to kaže “kamera ga voli”. A voli ga i radijski studio i voditeljstvo emisija posvećenih parlamentarnim, evrovizijskim ili izborima za Miss BiH (hm). Tu moć terapeutski je koristio da svojim ratnim gledateljima i slušateljima čak i vijesti o najstrašnijim ratnim zločinima, onima od kojih staje razum a srce puca, učini – podnošljivijim. I da pri tome nikad, nikad, nikad – ne podlegne iskušenju da zločince poistovjeti sa narodom kojeg ti zločinci, navodno, brane.
Svoje dvije sedmične emisije koje se znaju otegnuti kao teravija, u kojima ugošćava sugovornike koji su u žiži interesa javnosti, kao i one koji hrabro imaju šta reći, a i poneke poput Semira Osmanagića, nevjerovatnim novinarskim refleksom učinio je najvažnijim, najgledanijim i najuticajnijim televizijskim programom čak i van granica Bosne i Hercegovine. Pri tome i meni, kao i mnogim kolegama i gledateljima, zna kidati živce intimiziranjem sa sugovornicima, upadicama, besmislenim pitanjima (npr. Miloradu Dodiku: “Imaš li ti djevojku?”). Ali, “ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu”: Senad Hadžifejzović (58) najznačajnije je ime bh. novinarstva u posljednjih 40 godina, ako ne i u historiji bh. novinarstva.
Njegov angažman u zlovremenu pandemije koronavirusa je antologijski: kroz kriminalnu “aferu respiratori” raskrinkao je svu bijedu mnogobrojnih izetbegovića, novalića, solaka… i ogolio do kosti njihovo licemjerje, beskrupuloznost i nedostatak makar i elementarnog stida. Zahvaljujući njemu, te Senadu Avdiću i Edinu Zubčeviću, korona nije ubila ovdašnje novinarstvo. Ono što Hadžifejzović i Avdić već decenijama rade spašava nadu i razum većine koja trpi ovakvu vlast – onu kojoj je sve ovo podnošljivo “samo da ne puca”. Njih dvojica, Hadžifejzović i Avdić, važniji su za Bosnu i Hercegovinu nego što i Akademija nauka i umjetnosti BiH i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca i Preporod i Udruženje novinara BiH zajedno.
I dosta više i mene: Senad Hadžifejzović.
Senade, imam puno pitanja koja zbog ograničenog prostora neću postaviti, ali ovo, i to kao prvo, ne mogu izbjeći: otkud ti još uvijek snaga, volja, motiv i entuzijazam da i dalje, decenijama, radiš istim tempom, a uz to još i vodiš nezavisnu televiziju čiji si vlasnik?
– Eto! Kada u emisiji kažem da imam 33 godine, sumnjičavo me gledaju! Kada radim četiri sata uživo sa pet-šest gostiju, onda pitaju otkud mi snaga… Dobro si razložio ovo pitanje: snagu imam jer imam volju, volju imam jer imam motiv, a entuzijazam imam oduvijek. U dobroj sam psihofizičkoj kondiciji i vodim računa o tome. Jutarnje vježbe, med, kafa, jedem samo jednom dnevno nekada popodne, nikada nisam gladan, ne jedem ništa teško, meso rijetko, uglavnom nešto iz mora… Ponekad, kad se sjetim, ujutro popijem neke suplemente koje mi šalje moja prijateljica, dr. Emina iz Stuttgarta. Čitam i dalje mnogo, previše, ne brojim, ali najmanje pet knjiga mjesečno. U čitanje ne ubrajam pripreme za emisiju, čitanje vijesti na internetu; to nije čitanje. Knjiga mi je i dalje najbolji drug, mada bih je se rado odrekao. Često kažem da prije nisam mogao zaspati dok nešto ne pročitam, a sada ne mogu zaspati kada nešto pročitam. To je problem: malo spavam jer mi se ne spava zato što u glavi vrtim kreacije, planove, ideje… Volim i dalje naš novinarski posao, siguran sam da ima smisla i da društvo od nas ima koristi. Sjećaš li se koliko smo se još od Omladinskog programa borili za mir, državu, zajedništvo, građansko, bosansko, za slobodu? E, meni je to ostalo, mene je to odredilo, ja imam cilj, moj posao ima smisao. Ovo što radim nije samo informisanje javnosti, ovo je autorska emisija u kojoj se ja borim za nešto od čega će svi imati koristi. Ja se uopšte ne borim za sebe, čak pretjerujem u tom davanju sebe za nešto što je u ovoj zemlji definisano kao nemoguća misija – normalna država, zemlja za sve nas. Ja se sekiram, borim, padam, ustajem, dajem sebe i ne tražim ni od koga da mi za to kaže hvala, niti da mi da pare, niti čak da me gleda! Ne urlam da sam patriota, ne kukam da mi je teško, ne pričam kroz kakav pakao prijetnji, napada i pritisaka prolaze moja porodica i zaposleni. Ja jednostavno mislim da je ovo što radim novinarstvo i da ovako to treba raditi. Ili radi kako treba ili ne radi, brate!

Sa sinovima Feđom i Samijem

Je li profesionalno deprimirajuće decenijama ukazivati javnosti na političare koji su nam državu i živote srozali na današnji nivo, a rezultati izbora su već decenijama praktično isti?
– Ja to gledam ovako: oni koji se opamete, oni koji shvate, oni koji saznaju, uvide, oni kojima je sve jasno, oni jednostavno ne žive politički život, niti u njemu učestvuju, čak ni glasanjem. Takvi odu odavde ili se ovdje sklone. To je deprimirajuće – da ih možda čak i mediji osvijeste, i oni umjesto u akciju odu u neku duhovnu, političku ilegalu. Oni koji glasaju za iste, ne iznenađuju me: oni glasaju za sebe, svoje radno mjesto, za 50 maraka, zato što vole svoju naciju – svoju stranku, zato što ih ima i glupih, zato što iz inata nešto hoće, zato što se plaše onih drugih i trećih. Nisam blesav da se deprimiram time što glupana ne mogu da ubijedim da je crno crno; ja to čak i ne radim, samo radim svoj posao. Treba samo raditi i ići naprijed, a zaostali neka zaostaju za tim tempom, ritmom i vremenom.
Prilično dobro znam koliki su troškovi održavanja jedne televizije, posebno ako ona nije finansirana od vladajućih stranaka preko javnih preduzeća i državnih banaka, od tajkuna ili kriminalaca. Zbog toga mi je fascinantno kako ti uspijevaš održati televiziju! Posljednjih godina redovno pratim tvoje emisije, između ostalog i zato da otkrijem s kime si napravio dil.

“Paganski, balijski, mali, nerazvijeni, bijedni mozak ne može da shvati da postoje ljudi koji vole svoj posao, da im je Bog dao energiju, snagu i volju, i onda kažu da je sve to zato što se drogiram! Zamisli! Ja?!”

Za takva otkrića imam nenadmašan njuh i unatoč mom pažljivom “lovu” nisam te nijednom uspio uhvatiti u profesionalnom “krivolovu”. Stvarno, kako uspijevaš održati televiziju?
– Sva moja sloboda je upravo u tome: nema dila, tala. Ne možeš kupiti marketing misleći da si kupio tako i moja pitanja, pažnju, zaštitu, mene. Ovo će te iznenaditi: ako bih pravio dil, onda bih ga najlakše napravio sa velikim partijama i liderima, sa onima koji su na vlasti. Čudi te? Pa, oni su najmanje zahtjevni! Njima je potrebno malo. Njima je dosta da im ne otvaraš teške teme, afere, ne postavljaš teška pitanja. Njima je super ako im kažeš neko teško pitanje prije emisije, ako ih pripremiš! “Velikim liderima” je dovoljno da popiješ kafu s njima, budeš s njima malo raja, čak jaranski opsuješ “đe si ti, pizda ti materina”… I dobiješ pare! Prvo, kako ja to znam a nisam u dilu s njima? Znam, to očekuju od mene. OK, ako znam, zašto ne uđem u taj lagani dil? Ne ulazim u to jer to onda nije novinarstvo. A drugo, zašto bih ja ulazio u dil s njima zbog “mojih” para?! Na tržištu, dva-tri procenta novca od marketinga pripadaju Faceu. I ja da bih dobio tih mojih dva-tri posto, moram biti drug sa Bakirom, smješkati se Miloradu, srdačno se pozdraviti sa Draganom i sve to sam prije morao sa Zlatkom?! Za šta? Da bih dobio pare koje po svim tržišnim kriterijima pripadaju Faceu? Zašto sam, umjesto laganog dila koji niko ne bi primijetio u programu, pristao na ovaj teški put, mukotrpni put, rizičan i opasan? Zato što sam takav, naopak, zato što me tako naučilo u profesiji i vaspitalo u kući. Eto.
I, kako ste za sada opstali?
– Evo, konačno, cjelovit odgovor: sve što imam u životu je pod hipotekom: čitava televizija, sva oprema, porodična kuća, moj stan, vikendica… Sve! Dakle, pod hipotekom je i život i budućnost moje djece. Oni koji odlučuju to znaju i tu me čekaju, a zato i blokiraju: ne daj mu marketing, prekini mu ugovor! Opstajemo zahvaljujući ogromnom trudu cijele ekipe, mom iskustvu sa BHTV-a i nekim poslovnim potezima za koje ne bih vjerovao da bih bio u stanju da ih povučem. Naša televizija se, da bi opstala, morala baviti koncertima i ugostiteljstvom. Veliki studio u Vilsonovom (pod hipotekom, naravno) pretvoren je u koncertni prostor, a avlija u baštu – kafe bar. Je li časnije baviti se ugostiteljstvom i muzikom i tako finansirati slobodu riječi na svojoj televiziji ili je časnije piti kafu sa Bakirom u nekom kafeu, šljivovicu sa Miloradom i tako finansirati svoju televiziju?! Nikada nam naš način “biznisa” nije donio profit, ali smo uvijek imali prihod koji nam je omogućavao da imamo protok novca preko računa, da se tako održavamo. No, nažalost, glavni poslovni “potez”, zbog kojeg smo opstali, jeste drastično smanjenje broja zaposlenih. Počeli smo sa 138 radnika, sa domaćom TV produkcijom: osam sati dnevno, vikendom čak i do 12 sati vlastitog programa! Plan je bio da se zaposli i do 200 ljudi i poveća domaća produkcija. I onda, kada su vlasti vidjele šta se dešava na ekranu, samo su nas napali, blokirali, pritisnuli… Sada nas je 50 zaposlenih, ne bavimo se više ni ugostiteljstvom, ni koncertima, solidna smo firma, svakog prvog u mjesecu, uprkos svim pritiscima, isplaćujemo platu, i laže svako pseto koje kaže da Face TV ne dijeli plate. Na početku, nakon prvog udara vlasti, bili smo stali par mjeseci, još jednom par godina kasnije i već pet godina smo firma koja redovno plaća svoje radnike. Ne zaboravi, ja sam nasilu bio direktor TVBiH nakon rata i nasilu sam naučio kako se i bez novca može napraviti prava televizija.
U intervjuu Venu 1991. godine rekao si da pamtiš da ti je jedan od tvojih prvih učitelja novinarstva, Sergije Lukač, rekao da “nigdje nema više rđa-ljudi nego u novinarstvu”. S druge strane, meni se čini da čak i danas u novinarstvu, mada puno manje nego prije 30, 20 ili 10 godina, nema profesije u kojoj je više ljudi spremno rizikovati vlastite živote, egzistenciju ili osobne interese nego u novinarstvu. Isključuju li se međusobno ove dvije ocjene? Kojoj si ti bliži?
– Ti si u pravu. No, koliko je ostalo u novinarstvu tih ljudi koji su spremni ići do kraja? Ti si napustio novinarstvo, i to kada si prošao sve ovo što me pitaš: pritiske, prijetnje, napade, finansijske blokade… Nekada zažalim za tim rđama-hrđama u novinarstvu o kojima mi je pričao prof. Lukač: barem su bili novinari iako su bili naopaki ljudi.
Novinarsku karijeru si započeo u dnevnim novinama i omladinskoj štampi, ali si zvijezda postao na radiju i televiziji. Koja ti je od ove tri vrste medija najdraža?
– Znaš ti odgovor i zato me provociraš jer hoćeš da iznenadiš čitateljke i čitaoce. Radio, naravno. Nikada ne bih otišao sa Radio Sarajeva, nikada, da nije bilo tog jedinog – zločestog, bolesnog – bosanskog pravila konkurencije: ne daj mu, otjeraj ga! Da sam mogao da ostanem, ti bi danas sigurno razgovarao sa radijskim voditeljem Omladinskog programa, koji već 33 godine uređuje Omladinski a ima, mlad je, 33 godine! Radio je magija: prigušeno svjetlo u mraku, cigara na stolu, slušalice na ušima, mikrofon blizu, udobna fotelja, javna intima – svi te čuju a niko ne vidi! I muzika, Johnny, naravno: “Gledam tvoje tijelo, ludujem za njim…” A curice zovu na studijski broj telefona i ostavljaju svoje brojeve i adrese… To je magija. Televizija je javna kuća, javno skidanje.
Unatoč tome što tvoja televizija nema puno gledanih sadržaja osim tvojih emisija, zahvaljujući upravo njima, Face TV je jedna od najuticajnijih televizija u BiH, što je demonstrirano naročito od početka pandemije. Da li to govori više o kvalitetu tvojih emisija ili o kvalitetu ostalih televizija?
– Nisu za potcijeniti ni naše emisije Vjestnik i Bosanski vjestnik, koje uređuju mladi ljudi. Ako ništa drugo, gledalac zna da ga naša djeca u tim emisijama neće slagati. Morali smo rezati domaću produkciju zbog troškova da bismo opstali. Ali, vidio si u ovoj korona-krizi da ti ne pomažu ni silna tehnička sredstva, reporteri uživo sa sto lokacija, ako nemaš čovjeka na svom mjestu, u studiju. Fundamentalno, televizija je medij kojem moraš da vjeruješ, tako smo izdresirani. Ako slažeš – gotov si; ako ideš samo na vizuelni efekat – kratak si; ako ideš na tehničku egzibiciju, demonstraciju moći, onda to opčinjava, ali brzo vraća gledaoca u stvarnost. Ljudima moraš dati istinu – i tačka. Ne smiješ biti u prvom planu, iako te gledaju baš zbog tebe. Tu si zbog gledaoca.

“Volim i dalje naš novinarski posao, siguran sam da ima smisla i da društvo od nas ima koristi”

Boli li te, je li ti krivo, kako se nosiš sa činjenicom da već godinama TV Pink dobija stotinama puta više novca kroz različite ugovore sa BH Telecomom nego Face TV? Da li je tačno da je to odluka Bakira Izetbegovića?
– Ja u to nisam vjerovao! Kada je Face kupio utakmice reprezentacije BiH u fudbalu, kada smo imali svjetska prava za te prijenose u kojima smo pobjeđivali, nijednu izgubili, kada smo dizali državu na noge i kada je Marjan Mijajlović gotovo kao Džeko, Miske, Vedator i Pjanić pravio neviđenu euforiju – mi od BH Telecoma nismo dobili ni marku marketinga! Tada sam poludio, a i sada ću. Ovo prvi put pričam: nazvao sam direktora BH Telecoma i pitao ga zašto? Zašto ni marka sponzorstva u najveličanstvenijim mjesecima našeg sporta nakon rata? Rekao mi je da Face mora na tender! S kim na tender kada smo mi jedini vlasnici TV prava, s kim, pobogu?! Onda, tek tada i samo jednom, na kraju, ono Kaunas, “dali” su 6.000 KM, bijednih… Jedna tekma nas je koštala više od 100.000 maraka ili eura, ne sjećam se. Tada smo preživjeli jer su sponzori, sa malo para, bile male firme. Na primjer, pečenjara, restoran “Kovačević”, Jablanica. I? Pričao mi je Senad, vlasnik, da je prije reklame na Faceu ispekao dva janjeta, jedva jedno prodao, a nakon utakmica i reklama postao broj 1 u tom biznisu. Je li BH Telecom ostao što je bio? Eh, sada… Jesam se otvorio? OK, hajde… Prije pet-šest godina, novi direktor BH Telecoma je postao Mirsad Zaimović: imamo poslovni sastanak, čovjek je nov, svjež, ambiciozan, nudim mu koprodukciju serijala Lud, zbunjen, normalan, nudim mu sve, Centralni dnevnik, sve naše emisije, nudim usluge naše Face agencije, bili smo tada najbolji u dizajnu. Serijal Lud, zbunjen, normalan, 72 epizode, svaka košta 20.000 KM, ukupno 1,5 miliona maraka. Mi tražimo i dobijamo po strogim pravilima BH Telecoma oko 650.000 maraka na tri godine. Prezadovoljni smo, i onda saznajem da jedna ovdašnja TV stanica, mahala koja misli da je metropola, toliko i još više dobije za godinu, da je neko iz BH Telecoma Pinku sredio godišnji ugovor od tri-četiri miliona maraka… Kažem OK, samo neka smo mi dobili taj ugovor. I, znaš šta se desi? Nakon 24 dana BH Telecom prekine taj ugovor! Održim sastanak sa Zaimovićem i kažem mu: “Mogu te tužiti, uništiti, dobiti na sudu, javno obrukati, napasti, svi argumenti su na strani Facea, ali ti obećavam da ništa od ovoga neću uraditi samo ako mi kažeš šta je i kako bilo, ko je naredio prekid ugovora!” Čovjek u nevolji, šuti, šuti… i veli, citiram: “Bakir je vrtio TV kanale, vidio odjednom Lud, zbunjen… na Face TV-u sa sponzorstvom BH Telecoma, i nazvao Hamdu Katicu i morali smo prekinuti ugovor.” Šok! Katica je neka “SDA katica za sve” u BH Telecomu, za kojeg u tom telekomu govore da je dao takav ugovor Pinku… da ne pričam kako i zašto! Ispoštujem svoju riječ, ne tužim BH Telecom, ne progovorim nijednu riječ javno o tom skandalu, o tom otimanju našeg prihoda na osnovu potpisanog ugovora.
Prođe sedam-osam mjeseci i dolazi nam na intervju Izetbegović. Sjednemo prije emisije, 15-ak minuta ranije, i ja ga pitam, onako laganini, miran, da ga ne srkletim prije intervjua jer mi ne treba nervozan u studiju, ne pomenem ni Lud, zbunjen, normalan, ni Katicu, ni BH Telecom, samo ga pitam onako: “Kako ti mene blokiraš na marketinškom tržištu da ja ne dobijem ono što mi po svim parametrima pripada, dio marketinškog kolača koji nas sljeduje?” On šokiran, kao kada dijete uhvatiš s rukama u tegli pekmeza, zatečen, priznaje iz prve: “Pa, nazovem onog Katicu i kažem mu da ti ne da…” Valjda je mislio da ja to sve znam, pa ko veli, kada već znaš, šta ti imam lagati. Vjeruj mi, kunem se, u tom momentu nisam razmišljao o sebi, već o drugim ljudima – mlađim od mene, sposobnijim, školovanijim, koji imaju biznis, ideju, znanje za nešto što je potrebno ovoj državi. Mislio sam kako će oni proći u životu, u biznisu, ako nisu uz stranku? Kako će proći oni koji nemaju nikakvu zaštitu ako ja, koji imam televiziju, koji imam moć, koji se imam čime braniti – a i napadati – ne mogu?
Kako uspijevaš, najčešće, suspregnuti emocije kada tokom intervjua shvatiš da tvoj sugovornik besprizorno pokušava lagati i tebe i javnost?
– Moj posao je da otvorim sagovornika, to mi je najvažnije. Kada ga otvorim, onda nije fer da ga napadam što je on otvoren. Ne otvaram ga zbog sebe, već zbog gledalaca. Da, kontrolišem se, trudim se da maksimalno budem fer, sagovornika kočim jedino ako se ponavlja, vrti istu priču. Naš posao je takav, sa mnogima od svojih gostiju ne bih popio ni kafu u životu, niti sam pio, ali oni su moji gosti, hrabri su jer su došli, i to moram maksimalno cijeniti. Kada ga otvorim, ja ga prepuštam gledaocu, mada se često desi da gledaoci to sasvim drugačije razumiju.
Dugo u javnom prostoru nisam vidio oholiju, ciničniju i drskiju manipulantkinju od doktorice Erne Suljić, “desne ruke” Sebije Izetbegović. Je li to razlog što si tokom intervjua s njom u jednom trenutku kiptio od bijesa, što nisi uspio sakriti?
– Zanimljiv je taj intervju sa psihijatricom. Mislio sam da ću se namučiti da je otvorim: na moje iznenađenje, ona se sama odmah otvorila. I mene je šokirala njena drska samouvjerenost, mada nisam uvjeren da je ona tako sigurna u sebe kako se predstavila. Bilo mi je neprijatno čuti njene rečenice samohvale, moći, pozicije, vlasti, ali sam bio zadovoljan: ja se ne moram mučiti da je otvorim iako mi je mučno slušati to samoslavljenje. Odmah sam je “skužio”. Došla je na intervju samo s jednim ciljem: da dokaže da sam ja ličan u odnosu na nju, Sebiju, Bakira i sav taj SDA krug. Oprezno je ulazila u provokacije na kojima nisam insistirao, i kada više nije mogla okolo, morala je direktno da mi podmetne to lično: kao, meni je krivo što naša TV nije u biznisu sa respiratorima?! To je ludilo, vjeruj. To je potpuno ludilo! U snu, nikada, ni pomislio nisam da neko može tako okrenuti situaciju. Nije to njena profesionalna vještina psihijatra, to je, kako neko reče, bolest uma! Meni je to bilo udaranje na čast i morao sam joj odgovoriti kako jesam, braneći svoj obraz, lupio sam joj javni šamar. I stao. Odjednom sam stao. Išla je previše lično, vratio sam joj i naglo sam se smirio. Uši su joj crvenile od šoka, vjerovatno i obrazi, ali se nisu vidjeli od maske. Ta njena maska je govorila više od cijelog intervjua. Ko analizira tu masku, ne treba mu intervju.
Neshvatljiva mi je tvoja profesionalna neodgovornost koju višekratno demonstriraš praveći od svoje emisije platformu za nezapamćenu medijsku promociju Semira Osmanagića. Je li ti stvarno vjeruješ, recimo, u njegove tvrdnje o porijeklu koronavirusa, zavjeri britanske obavještajne službe i njenoj ulozi u kreiranju pandemije?
– To što je on u studiju, to je čisto novinarstvo, druga strana. Moraš imati najmanje dvije strane. Ako dođe 50 ljudi u studio i napadne Sebiju Izetbegović, onda moraš imati barem jednog, a bilo ih je više, koji će je braniti, ako već ona ne smije da dođe. Tako i Osmanagic. Da li je 94% ljudi u našoj TV-anketi kazalo da je korona zavjera, a ne bolest? Da! Da li na društvenim mrežama (ne pratim ih, ali znam) ima više onih koji pričaju o teoriji zavjere nego o bolesti? Da. Prema tome, predstavnik takvog mišljenja mora biti u studiju, iako vidim da to neka tajna sila cenzuriše: odmah su nam blokirali YouTube brojač zbog Semira. Ali, avaj! Preko 1.700.000 ljudi to hoće da gleda! Dakle, samo druga strana. Inače, prekidao sam ga mnogo u tom razgovoru, plašio sam se da će otići u priču o vanzemaljcima i tako uništiti onaj dio priče koji je mnogima jasan: negativni joni, šume, piramide, šetnja, zrak kao alternativa, jačanje imuniteta…

“U dobroj sam psihofizičkoj kondiciji i vodim računa o tome. Jutarnje vježbe, med, kafa, jedem samo jednom dnevno nekada popodne, nikada nisam gladan, ne jedem ništa teško, meso rijetko, uglavnom nešto iz mora… Čitam i dalje mnogo, previše, ne brojim, ali najmanje pet knjiga mjesečno”

Šta misliš o društvenim mrežama? Zašto te nema na Facebooku, Twitteru, Instagramu?
– Nikada nisam bio ni na jednoj društvenoj mreži. Mislim da bi to bilo pretjerivanje, apsolutno. Dva puta sedmično imam emisiju i još trebam da pričam, pišem, javljam se i ukazujem na društvenim mrežama. Nemam potrebu da javno objašnjavam, naknadno, šta sam mislio u emisiji. Nemam potrebu ni da čujem komentar, jer ja najbolje znam gdje sam bio dobar, gdje sam kiksao, kako sam trebao a nisam. Vrlo sam oštar prema sebi, ja najbolje znam šta sam uopšte bio planirao u emisiji a nisam realizovao. Čudi me da ljudi koji mrze ipak gledaju; ja ne gledam ono što ne volim. Evo, intervjue dajem rijetko, ovaj je prvi u pet godina i već sam se pokajao što sam pričao. No, saznam tu i tamo od naših urednika i producenata šta ko piše o nama, televiziji, meni. Nije mi problem, kada to hoću da saznam, ko se krije iza lažnih imena, ne iznenadi me. Obavijeste me ponekad kakva, koja kampanja, s kojim lažima se vodi protiv mene. Jedna mi je zanimljiva, vezana je za tvoje prvo pitanje kako izdržim, otkud mi energija, snaga za sve ovo, koncentracija… Paganski, balijski, mali, nerazvijeni, bijedni mozak ne može da shvati da postoje ljudi koji vole svoj posao, da im je Bog dao energiju, snagu i volju, i onda kažu da je sve to zato što se drogiram! Zamisli! Ja?! Ja koji nisam travu zapalio u životu a kamoli šmrkao, ubadao se! Ti botovski umovi, te sluge bijednih vladara, mogu da smisle samo laž, ništa više. Svi koji me znaju, znaju koliko sam isključiv kada je droga u pitanju, čak i ta trava: pušiš – odjebi! Drogiraš se, marš od mene! Hajde napravi nešto trijezan, priseban, čiste pameti – a ne drogiran! Neki dan sam čitao Paula McCartneyja: kaže da su sve pjesme Beatlesa nastale na LSD-u. Znam ja to, ali više ne slušam. Haj, Paul, napravi jednu čist; ne znaš, jarane, ne možeš. E, pa neki mogu. Doduše, zamotam hercegovački duhan, isključivo Ljubinje, Ljubuški, Vranjevići. Znaš da sam prvu cigaretu zapalio tek one noći 2. aprila ’92., nakon onog Dnevnika kada sam rekao: “Ovo je rat!” Do tada sam prezirao i ljude koji puše cigare; od tada duhanim, ljubim cigaru, što bi rekao Johnny, ali isključivo domaći duhan, od industrijske cigarete mi je odmah muka. Eto ti mog poroka.
Iznenadilo me je, ispravi me ako griješim, da još nisi prebolio odlazak sa BHT-a. Ili se radi o načinu na koji si otjeran?
– Veća je šteta za tu televiziju što ja i moje velike kolege nismo više tamo nego što je šteta za mene. Samo naprijed, ništa nazad. Kada je dr. Gavrankapetanović otjeran sa KCUS-a, dugo smo pričali, ja mu se smješkam i kažem: Zaboravio si da sam ja prva javna ličnost koja je na taj način, podmuklo, od ljudi istog mentalnog sklopa, od loših studenata i svojih šegrta – otjeran? Ja sam se javno borio mjesec dana tek da zaštitim ostale kolege koji su ostali, jer sam znao da neće moći ostati, i onda sam otišao. Bila je to najbolja televizija na prostoru bivše Jugoslavije ikada. Bolja od svih ovih današnjih sa svim ekskluzivama koje imaju, sa svom tom svojom tehnikom.
Ko su bh. novinari koje cijeniš? Koga bi od kolega, kada bi imao mogućnosti, volio imati na svojoj televiziji?
– Nije to mali spisak, uvrijedit će nekoga koga izostavim. San mi je bio, plan, kada sam stvarao Face, da na Faceu rade mladi, novi novinari, a da TV vode, kreiraju, ovi koje poštujem, cijenim i volim. Nisam pravio TV za sebe, već za sve nas. Pod blokadama i pritiscima zamrznuo sam mnoge planove. Ali, vidjet ćeš, ako Bog da, brzo će taj san biti stvarnost na Faceu.
Sve sam uvjereniji u tezu da nijedna od postojećih stranaka u BiH ne može donijeti toliko potrebni preokret u ovdašnju politiku. Sve su postale manje ili više kriminalna preduzeća u vlasništvu uskog kruga profesionalnih stranačkih čelnika, koji fantastično žive na grbači sve jadnijih građana. Jednostavno, uvjeren sam da promjene u bh. politiku ne mogu donijeti aktuelni, profesionalni političari. Razmišljajući o rijetkim pojedincima koji uživaju ugled u javnosti, okreni – obrni, uvijek dođem do tebe. Ja, recimo, mislim da bi ti uvjerljivo pobijedio na izborima za člana Predsjedništva BiH. Pod kojim okolnostima bi razmislio o vlastitom političkom angažmanu?
– I ne mogu ovi koji su na vlasti ništa nabolje. Ništa. S druge strane, u ovoj zemlji, kada Nurkić u nekoj drugoj zemlji da koš, kažu: Nurkića za predsjednika! Devalvirali su poziciju predsjednika i oni koji su na toj funkciji i oni koji maštaju koga bi za predsjednika. Ti mene godinama maltretiraš ovom temom, nisi jedini, znam da mnogi isto misle, i znaš da ja uvijek odgovorim da mi ne pada na pamet bavljenje politikom, da uvijek velim da bi onda ispalo da je sve ovo što sam radio u novinarstvu bila priprema, izborna kampanja za tamo neko predsjedničko mjesto, sve bi ispalo jeftino. Možda… Možda ako bi nekada bili izbori za samo jednog predsjednika, a ne za tri nacionalna predsjednika, možda. Ali, kažem možda, samo tako odgovaram, jer moram nekako da odgovorim, inače – ni tad. Sjećaš se onog veselog momka, otvorenog, iskrenog, što je bio kandidat za načelnika Opštine Teslić? Kada kaže, iako načelničko, pa ni mjesto predsjednika države, nema veze s tim što bi on radio: ja bih ih sve pohapsio!

Gracija 395, 7.8.2020.