ARDUANA PRIBINJA: Osjećam da najbolje tek dolazi

Poznata novinarka i reporterka, koja posljednjih godina radi na Al Jazeeri Balkans, za naš je magazin govorila o svojoj poslovnoj i privatnoj svakodnevnici, sinovima tinjedžerima, te kulinarskom blogu “Delicious by Arduana”, koji je pokrenula prije tri godine

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

Prošlo je punih devet godina otkako je Arduana Pribinja, poznato televizijsko lice, napravila prekretnicu u karijeri i revijalni program odlučila zamijeniti informativnim, političkim i društveno odgovornijim temama. Bilo je to u vrijeme kada je dobila priliku da svoju novinarsku profesionalnost pokaže na jednoj od najvećih televizijskih mreža – Al Jazeeri Balkans. Ovom profesionalnom izazovu odlično je odgovorila, a teme poput reformskog puta BiH i pristupa EU, Brexita ili ratnih zločina, danas su njena poslovna svakodnevica. Za naš magazin prisjetila se početaka na Al Jazeeri Balkans, ali je rado govorila i o kulinarskom blogu “Delicious by Arduana”, koji je savršen balans nerijetko stresnim novinarskim obavezama i koji svakodnevno posjećuje stotine ljubitelja ukusnih zalogaja.

Kako i koliko se rad na televiziji Al Jazeera Balkans reflektirao na vaš život? 
– Al Jazeera je startala s radom u septembru 2011. godine, a ja sam, praktično, bila jedan od prvih uposlenih novinara. Živo se sjećam, kao da je bilo jučer, njihovog prvog poziva na intervju, svih intervjua koji su kasnije uslijedili s ciljem potvrde mojih kompetencija, do zvanične ponude za posao. Sve sam to doživljavala s velikim ushićenjem, svjesna ogromne prilike koja mi se nudi. Al Jazeera je bitno utjecala na moj život. Prije svega pružila mi mogućnost profesionalnog rasta, sticanja međunarodnog novinarskog iskustva, novinarskog sazrijevanja i usavršavanja uz konstantnu i najkvalitetniju edukaciju. Bilo je ovo prekrasnih devet godina. 
Je li Al Jazeera uspjela sačuvati u vama onaj novinarski žar, koji bi, zapravo, trebalo njegovati kod svakog novinara i što, u konačnici, velike medijske kuće i čini velikim?
– Volim svoj posao. Radim ga duže od dvije decenije. Za njega sam se obrazovala i usavršavala. Al Jazeera je, dakako, posve drugačije iskustvo u odnosu na moj raniji novinarski angažman. Ukoliko novinar, kojem su imperativ objektivnost i tačnost u službi javnog interesa, dobije priliku raditi u mediju kojem su navedeno vodilje, onda taj žar o kojem pričate ne prestaje da gori! Kada smo startali, sjećam se kako su nam treneri iz Dohe, koji su nas uvodili u standarde, znali reći: “With Aljazeera, only sky is the limit” (Sa Al Jazeerom, samo je nebo granica). Što će reći da sve zavisi od pojedinca, njegove kapacitiranosti prije svega, pa onda i njegovih ambicija. Barijere, cenzure, političke smjernice Al Jazeera ne poznaje. To je čini idealnim radnim ambijentom za svakog istinskog profesionalca.

“Davno sam se prestala nadati da neka naša priča može bitnije razdrmati učmalost naše socijalne zbilje. Živimo u nekom stanju opće političke i generalno socijalne depresije, gdje je vrlo teško isprovocirati bilo kakvu reakciju javnosti na bilo šta”

Iako novinare uče profesionalnosti i objektivnosti prije svega, koliko emotivno prolazite svaku priču, posebno one priče koje se tiču običnog, malog čovjeka?
– Mislim da sam ušla u fazu u kojoj me vrlo teško iznenaditi, bez obzira kakvom se temom bavim. Neke mi okupiraju misli i nakon završenog posla, ali takve su sve rjeđe. Davno sam se prestala nadati da neka naša priča može bitnije razdrmati učmalost naše socijalne zbilje. Živimo u nekom stanju opće političke i generalno socijalne depresije, gdje je vrlo teško isprovocirati bilo kakvu reakciju javnosti na bilo šta. Ljudi su se, jednostavno, predali pred sistemom koji ih je doveo u takvo stanje. Sada ih drži u hipnozi. To, ustvari, doživljavam vrlo emotivno. 
Čini li vam se, onda, sav taj novinarski trud i stalno ukazivanje na nepravilnosti u funkcioniranju sistema kao borba s vjetrenjačama?
– Pa pazite, iako naš rad vrlo često jeste borba s vjetrenjačama, on nema časne alternative. Tragati za istinom, na njoj insistirati, insistirati na odgovornosti političkih elita, nije samo posao. To je civilizacijski minimum, to je naša moralna obaveza. To što smo trenutno uspavani, ne mora značiti da ćemo vječno biti. Ono što jeste vječno su vrijednosti koje sam spomenula.

“U oktobru sam napunila 41 godinu, i da budem iskrena, ne mogu da sinhronizujem u glavi taj broj sa ličnim doživljajem sebe”

Uz vaše prvo profesionalno opredjeljenje, nekako spontano je nastao i blog “Delicious by Arduana”, posvećen hrani, receptima, kuhanju. Koje životne puteve vam je otvorilo pisanje bloga?
– Blog sam kreirala s ciljem da najprije svojim prisnijim prijateljima na jedno mjesto stavim recepte koje su mi često tražili. Nisam očekivala veliki broj posjeta. Međutim, u relativno kratkom vremenu “Delicious by Arduana” je počeo bilježiti hiljade posjeta sedmično. I to ne samo iz BiH. Zbog publike iz drugih zemalja, sve recepte objavljujem dvojezično, na engleskom i bosanskom. Raduje me svaki feedback. Raduje me kada vidim da se neko lijepo zabavio pripremajući ih, obradovao ukućane, naučio nešto novo. Mene te sitnice ispunjavaju. Pričinjavaju mi neku dječiju radost.
Izreka kaže “Ne možete dobro razmišljati, voljeti ili spavati ako niste dobro večerali“. Šta je, za vas, hrana? 
– Pravi sam gurman. Mislim da ne postoji ništa što ne volim jesti. Volim eksperimentirati s okusima, volim neobične kombinacije, volim uživati u svakom zalogaju, u teksturama i bojama namirnica. Nisam od onih tipova kojima je bitno tek da im je trbuh pun. Moja veza s hranom nije samo potreba za održanjem životnih funkcija. Njom ne hranim samo tijelo, već i dušu. Hrana je neiscrpan izvor inspiracije, ona je vrhunska umjetnost i prečica do neslućenih uživanja koja receptujemo najprije nepcem, a potom svim čulima.
Na vašim storyjima nerijetko vidimo kako u rane jutarnje sate spremate ručak i kuhane obroke za svoju djecu. Takvo nešto podsjeća nas na naše majke koje su znale kuhati noć ranije kako bi imale ručak za naredni dan. Kome dugujete tu naviku? U koliko uopće morate ustati da biste sve skuhali i potom otišli na posao?
– Svako jutro prije posla djeci pripremim ručak za taj dan. Svako, bez izuzetka. Ustajem između 5:30 i 06:00 sati. Ne bih rekla da je to neki naslijeđeni obrazac, prije je stečeni. Moji dječaci vole moju hranu, a ja volim što oni uživaju u onome što ja napravim i onda mi naprosto ta mala, svakodnevna žrtva, ne pada teško. Osim toga, oni su tinejdžeri i kvalitetna ishrana im je u ovoj fazi razvoja iznimno važna. Rijetko jedemo vani. A to što bi oni radije da im nešto spremim nego da ih odvedem u restoran, doživljavam kao neki neizgovoreni kompliment koji mi beskrajno godi! 

“Zbog publike iz drugih zemalja, sve recepte objavljujem dvojezično: na engleskom i bosanskom”

Da li ikada neko kuha za vas? U čijim obrocima uživate?
– Naravno. Mnogo je osoba koje bih sada mogla spomenuti. Moj otac, naprimjer, sjajno kuha. Mislim da pravi jednu od najboljih baklava u gradu. Osim toga, on me naučio da pravim kljukušu – jedan od najpopularnijih recepata na mom blogu.
Kako je odgajati dva tinejdžera u isto vrijeme? Kako se Harun i Ishak međusobno slažu, i koliko su, uopće, karakterno slični ili različiti?
– Pa, izazovno. Veoma. Harun ima 15 godina, a Ishak je samo 15 mjeseci mlađi. Karakterno su potpuno različiti, pa sve što odgovara jednom kod drugog ne daje nikakve rezultate. Ponekad osjećam kao da smo u vječnoj partiji šaha. Nekad mi se čini da primjenjujem potpuno pogrešne pedagoške metode, da sam zakazala kao roditelj, a onda me određenim potezima ostave bez riječi i učine preponosnom. To je valjda neka uobičajena dinamika odnosa na relaciji tinejdžer – roditelj. Njih dvojica su veoma vezani i upućeni jedan na drugog. Naravno, bude svađa, bude okršaja, ali njih je sve rjeđe.
 Šta vas, kada je roditeljstvo u pitanju, plaši najviše?
– Plaše me izazovi nad kojima nemamo kontrolu. Opasnosti koje vrebaju na ulici i internetu. Plaši me nevjerovatan “peer pressure” (pritisak vršnjaka, op. a.) kojem su djeca, posebno tinejdžeri, izloženi. Konstantno razgovaramo o tim stvarima. Nemamo tabu tema, ne postoje stvari koje mi ne smiju reći. Oni to znaju. No, naš otvoreni odnos ne briše jasne granice koje diktira roditeljski autoritet. Koliko god im se ne sviđaju određena pravila ili moji zahtjevi, oni ih poštuju. Mislim da su svjesni i moje posvećenosti njima i da podsvjesno prema tome imaju odgovornost.
Uz brojne svakodnevne obaveze, pronađete i neke momente za sebe. Koji su vaši mali rituali? 
– U prosjeku tri ili četiri puta sedmično se bavim sportskim aktivnostima. Teretana je blizu stana, pa mi to uzme maksimalno sat i pol vremena. Jednom mjesečno odlazim kozmetičaru i prije spavanja čitam. To su moji rituali kojih se ne odričem. Svaki ima svoju ulogu u održavanju moje fizičke, ali i mentalne kondicije.
Ukoliko smo u pravu, zakoračili ste u četrdesete. U kakvom raspoloženju dočekujete godine ispred vas?
– Tako je, 26. oktobra sam napunila 41 godinu, i da budem iskrena, ne mogu da sinhronizujem u glavi – taj broj sa ličnim doživljajem sebe. Nekako osjećam da najbolje tek dolazi.  
Kako čuvate mentalno zdravlje, posebno u vrijeme pandemije, koja, nažalost, ne prolazi ma koliko mi to željeli?
– Mantram “i ovo će proći”… (smijeh). I hoće. Nisam opterećena ovom situacijom. Možda sam bila u prvih nekoliko mjeseci: prebrojavala sam inficirane i mrtve, paničila i pokušavala iz glave istjerati apokaliptične prognoze kojima su nas punili. Sada, jednostavno, svemu prilazim relaksirano. Oprezno, ali relaksirano. 
Kako se pandemija odrazila na vaš život i život vaše porodice?
– Na živote djece je uticala zbog drugačijeg ritma nastave i novih okolnosti kojima su se morali prilagoditi. Konstantna upozorenja o smanjenju kontakta s vršnjacima, nošenju zaštitne opreme i izbjegavanju društvenih okupljanja, na njih sigurno negativno utječu. Meni nedostaje terenski rad. Otkako sam počela raditi na Al Jazeeri nikada se nije desilo da ovako dugo ne otputujem radi praćenja nekog važnog međunarodnog, političkog događaja. Nedostaju mi sloboda kretanja, druženje, zagrljaji prijatelja. Ali, kao što rekoh, i ovo će proći.
Kada bismo od vas tražili da “sastavite” utopijsku zemlju koja bi se sastojala od svih najljepših mjesta koja ste imali priliku obići, kako bi ta zemlja izgledala i šta bi bio njen glavni grad?
– Svijet je svakako globalno selo. Ne bih sada da fantaziram o nekoj utopijskoj zemlji, ali ću vam reći da Sarajevo u mom srcu nema zamjenu. Ono bi meni bilo glavni grad, ma kakvu zemlju snova da zamislila.

Napravite Arduanin limun-kuglof

Sastojci: Šolja razmekšanog putera, 2 šolje šećera, 2 kašike limunove korice, 4 jaja, prstohvat soli, prašak za pecivo, 2 3/4 šolje brašna, 3 kašike kukuruznog škroba, 1/2 šolje mlijeka, 1/4 šolje svježeg limunovog soka, šolja grčkog jogurta, kašičica ekstrakta vanile,
Glazura od limuna: 1 1/2 šolje šećera u prahu, sok pola limuna, korica jednog limuna
Priprema u nekoliko koraka:
Mix 1: U zdjeli pomiješajte brašno, so, prašak za pecivo i kukuruzni škrob. Sklonite sa strane. 
Mix2: U zdjelici pomiješajte mlijeko, limunov sok i ekstrakt vanilije. 
Rernu zagrijte na 180 ˚C. Dobro umutite puter i šećer. Dodajte limunovu koricu, te postepeno dodajite jaja ne prestajući s miješanjem. Naizmjenično dodajite Mix 1 i Mix 2 dok sve ne sjedinite. Ja dodajem u tri navrata, postepeno, kako bi se sastojci lijepo sjedinili. Na kraju dodajte jogurt i sjedinite.
Pleh dobro namažite puterom, pa pospite brašnom. Otresite višak brašna prije nego izlijete tijesto. Pecite 45-55 minuta, ili dok čačkalica koju zabodete u kolač ne izađe čista. Nakon pečenja pustite da se ohladi 10-15 minuta prije nego kuglof izvadite iz kalupa i ostavite da se u potpunosti ohladi. 
Glazuru pripremite tako što ćete pomiješati šećer u prahu, limunov sok i koricu limuna. Miješajte dok ne dobijete teksturu dovoljno tečnu da prelijete preko kolača. 

Gracija 402, 13.11.2020.